Alen Rakić, Ivan Mrkoci, Dinko Deumić i Bojan Mišćin počeli su kao četvorica frendova odraslih na najznačajnijim punk sastavima teritorija danas znanog kao ex-yu (a i šire). U subotu u Tvornici dobili smo novu potvrdu da su u posljednjih 15 godina i sami postali jedan od tih sastava.
Nakon jučerašnjeg pisanja recenzije novog albuma, vikend sa Šankom zaokružio sam odlaskom na koncert kojim je zagrebačka street rock četvorka proslavila 15 godina na sceni. S obzirom da sam dan ranije gledao i Pipse u Zapruđu, bio je to i vikend najzagrebačkijih bendova, onih u čijim su pjesmama ulice i kvartovi glavnog nam grada sastavni dio DNK, igrajući ulogu nijemih svjedoka bezbrojnih pijanki, najaluđih provoda, a potom i odrastanja i neizbježne smjene generacija. U skladu s time, u Tvornici se u subotu okupio i zavidan broj mlađeg ogranka Šankovih navijača, što pak jasno pokazuje da je punk pleme na našim prostorima i dalje brojno, a garantira i fini kaos u publici, točnije brutalnu šutku, crowd surfing i sve ostale neizostavne elemente ovakvih gigova.
Što se samog Šanka?! tiče, uvijek sam ih smatrao jednim od ultimativnih ovdašnjih predstavnika DIY filozofije, iste one koja još od “Spiral Scratch“ Buzzcocksa predstavlja ključan dio punka, dokazujući da u glazbi postoji drugi način i da se ponekad ne mora pod svaku cijenu raditi kompromise. Istini za volju, zahvaljujući Bandcampu, YouTubeu, društvenim mrežama i napretku tehnologije, sve je više toga što se može “odraditi sam“, no čak i u tom kontekstu Šankeri su otišli korak dalje, primjerice organizirajući snimanje live DVD-a u Malom pogonu ili, kako sam to opisao u recenziji, koncerta bez publike na krovu bivše Nacionalne bolnice, gdje su odsvirali čitav novi album. Činjenica da su bez pomoći diskografa i promotora, nerijetko i uz ignoriranje čak i glazbenih medija došli do razine gdje pune klubove diljem bivše Juge djeluje kao još veća i značajnija pobjeda.
Sam koncert otvorila je ponovno okupljena Poruka u prazno na koju nisam uspio stići, što mi je žao jer ih se sjećam još iz devedesetih pa me interesiralo u kakvoj su formi nakon toliko godina. Bend koji me nije pretjerano zanimao, ponajprije zato što Oi! spada među najmanje mi drage podvrste punka, uhvatio sam djelomično i moram priznati da su me ugodno iznenadili. Riječ je o Oi! Frontu iz Ivanić Grada, grupi koja se okuplja rijetko, no to se po sinoćnjem nastupu ne bi dalo zaključiti jer su zvučali žestoko i uigrano, uz višeglasno otpjevane refrene koji su im izuzetno jako oružje i koji ih odvode na trag velikana žanra poput The Business ili Cockney Rejects.
Šank?! su krenuli s “Ne odustajem“ i “U novoj sam rundi“, stvarima s prvog, odnosno novog studijskog izdanja, naznačivši tako u kojem će se smjeru razvijati koncert. Setlista je, naime, pokrila svih šest studijskih izdanja benda, čime smo dobili priliku iznova se podsjetiti na njihov razvoj od skupine kvartovskih brijača do obiteljskih ljudi sad već srednjih godina, uočenih s nekim ozbiljnijim, svakodnevnim problemima i brigama. Isti taj razvoj reflektira i muzika – ranije stvari tipa “Za kvart“ ili “Skini se“ ipak su dosta generičke, što ne treba shvatiti kao nedostatak, posebno jer kod publike izazivaju itekako snažnu reakciju.
Osobno, međutim, preferiram kasniju, glazbeno kompleksniju i bitno eklektičniju fazu započetu s “Trećom rundom“ i zgodicima “To je pitanje“, “Snobovi“ ili “100 godina“. U Tvornici su me posebno razvalili i sa “Samo smo si krivi“ i “Živjeli“, još jednom himnom odrastanja od koje sam i posudio naslov reporta. Moćno su zvučale i nove stvari, posebno “Nosit ćete uzice“ i melodičnija “Zašto bi bilo samo to“, za koje se iskreno nadam da će u budućem koncertnom repertoaru zauzeti mjesto kakvo imaju “Ljubav gradu“ ili “Grad je naš“. Treba reći i da su Šank?! čitav nastup odradili s nogom na gasu, dajući dodatni šus čak i izvorno popističnijim skladbama poput spomenute “Živjeli“. Kraj koncerta donio je očekivani raspašoj u kojem su “Kada me pitaš“, “Vjerojatno ne znaš“ ili “Crni oblak“ dobile stotine pratećih vokala.
Alen Rakić, Ivan Mrkoci, Dinko Deumić i Bojan Mišćin počeli su kao četvorica frendova odraslih na najznačajnijim punk sastavima teritorija danas znanog kao ex-yu (a i šire). U subotu u Tvornici dobili smo novu potvrdu da su u posljednjih 15 godina i sami postali jedan od tih sastava.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
