Bili smo na koncertu mlade zagrebačke kantautorice, koja je u Šibeniku, ako nas sjećanje služi, nastupila već treći put.
Sve je matematika i ništa nije slučajno. Sara Renar u petak se popela na binu šibenskog Azimuta točno tri godine nakon njezina koncerta na istom mjestu i točno dvije godine otkad je akustična verzija njezinog prvog i prijelomnog hita „U velikom stilu“ dignuta na YouTube. Numerološki je, dakle, sve bilo na svome mjestu.
Koncertu je prethodila rasprava – na galeriji iznad kluba fotograf, novinar i glazbenik, uz pelinkovac i dva piva, pokušavali su dokučiti postoji li, osim emotivne, bilo kakva druga povezanost između pjesme i njezinog slušatelja. Teška kvazifilozofija, koja je za cilj imala uvijek jedno te isto: shvatiti zašto je glazba/umjetnost potrebna ili bitna ikome na svijetu? Odgovor kojeg možda i nema došao je pola sata kasnije, kada se Sara Renar popela na pozornicu, na kojoj joj je leđa čuvao jedino Zdeslav Klarić, klavijaturist Pipsa, i krenula s „Ona se budi“.
Ne upasti u vlastitu rutinu, uvijek tragati za nečim novim u starim stvarima, biti spreman iznenaditi samog sebe, a sve to raditi iz jake unutarnje potrebe za intimnim sagorijevanjem. A pritom govorom tijela i svakim izgovorenim stihom držati pažnju publike i izražajno proživljavati svaki riff i loop. Tako je u petak otprilike glasio odgovor Sare Renar na pitanje o smislu glazbe, kojeg nije ni čula, niti ga je, zaključili smo to oko dva ujutro, ikad sama sebi postavila. Pred nama je bila glazbenica koja u glazbi ne traži smisao, već joj je glazba smisao sama po sebi.
Zakomplicirali smo, a stvar je vrlo jednostavna. Kao i obično, riječ je o putovanju u neku drugu, neopterećenu dimenziju, koje je sinoć trajalo malo više od sat vremena. Vremenski sasvim optimalno, taman da ne postane uobičajeno, da se nitko u prvih par redova ne uljulja. Sarin treći album „Tišina“ je pred vratima, očekujemo da se vrati i ponudi nam još koji odgovor, znamo da ih zna.