Na tvrđavi sv. Mihovila sinoć je nastupio bend koji slavi virtuoznost Stevea Vaija i Joea Satrianija.
Svim decibelima unatoč, koji su sat i pol udarali po zidinama rasprodane šibenske tvrđave sv. Mihovil, s prvim umilnim taktovima najpopularnijeg soundtracka mnogih TV intermezza, završne “Always With Me, Always With You” došli smo do vrhunca večeri. Ne samo zato što se radi o vjerojatno najpoznatijoj skladbi Joea Satrianija, snimljene još tamo 1987., već zbog galopirajućeg krešenda do kojeg je ta izvedba došla nekoliko minuta prije bisa. Bio je to najpamtljiviji trenutak večeri, u kojoj se na jedan dan oživjelo odavno izumrlo štovanje gitarističkih heroja.
Joe Satriani i Steve Vai, učitelj i učenik, prvi 69 godina, drugi 65, živi su i aktivni fosili iz vremena kada je sviračka virtuoznost bila na cijeni, kad su talentirani gitaristi potpisivali ugovore za solo albume samo zato što su talentirani gitaristi, kad je bilo bitno tko je na naslovnici “Giutar Playera” ili “Guitar Worlda” i kad su se izmišljali nazivi za njihove tehnike sviranja, poput tapping, volume swells ili whammy bar.
Prošlo – možda i s razlogom – svršeno vrijeme, a ovo sinoć na tvrđavi, gdje je SatchVai Band imao predzadnji koncert turneje “Surfing With the Hydra” (zadnji je isto u Šibeniku večeras), prilično je životna refleksija na dane kad su sviračka razmetljivost, kompleks više vrijednosti i glam rock imidž u tom svijetu bile poželjne vrline. A svijet je to hard rocka i heavy metala, iako se ni Satriani niti Vai nisu slijepo držali žanrovskih okova, pa tako u svojim karijerama nisu odbijali ni pozive na suradnje i turneje s Mickom Jaggerom, Johnom Lydonom ili Frankom Zappom.
Po praskavi zvuk gitare i porciju žestine na sv. Mihovila došlo je tisuću rokera svih podskupina – rokeri koji se dobro drže, rokeri koji se više i ne drže baš dobro, rokeri koji su bajkeri, rokeri koji bi voljeli da su bajkeri ali nemaju motor, rokeri koji uživaju u prošlogodišnjem novom albumu Deep Purplea, rokeri koji su digli ruke od svega kad je Korn skoro postao najveći bend na svijetu, rokeri koji su doveli djecu, rokeri koji su doveli unuke, rokeri kojima je “Born to Be Wild”, odsvirana jučer na samom kraju, najljepši događaj ljeta zasad. Četrdeset plus publika sinkronizirano je disala s obojicom gitarističkih ikona svih devedeset minuta, mora im se priznati.
A Satriani i Vai malo su im/nam olakšali posao. Iako su u stanju po jednoj pjesmi ispilati i po deset metara drva, a često su i bili na rubu da upilaju svojim ljestvicama, tappinzima i ostalim tehnikama, ipak je sve to skupa zvučalo protočno, pitko i atraktivno za gledanje. Od Vaijeve novije “Zeus in Chains” preko Satrianijeve davnašnje “Surfing With the Alien” do spomenute općepoznate obrade Marsa Bonfirea na kraju koncerta, gitaristički superheroji u godinama za punu penziju našli su mjeru između soliranja i melodije, razmetanja i uklapanja u prateći bend, izmjenjujući se na pozornici, dajući prostora jedno drugome i sastajući se u gitarističkim dvobojima sva dvije, tri pjesme. Pritom su promijenili valjda dvadesetak gitara, a kako me nedavno jedan šibenski glazbenik javno opomenuo da sam zamijenio Stratocaster za Telecaster u tekstu s koncerta Juliana Lagea, neću se niti upuštati u nabrajanje.
Samo ću spomenuti “zvijer”. Jer kako drugačije nazvati gitaru s tri vrata – jedan s 12 žica, drugi sa šest i treći je bas. Steve Vai ju je koristio na “Teeth of the Hydra”, pjesmi koja mu je, kako je nedavno rekao u intervjuu za ovaj portal, došla (zajedno s gitarom) u viziji. Sedam godina je trebalo da nastane, i skladba i gitara. U prvom ostvarenju vizije, u videospotu, Vai ju je nosio na remenu oko ramenu, u zbilji to baš ne ide. Preteška je. Bila je na posebno dizajniranom stalku dok je Vai manijakalno kombinirao sva tri vrata, ventilator mu je pleo kose, a stotine mobitela bilo upereno u njegovom smjeru. Za ljubitelje virtuoznog pilanja, definitivni vrhunac.
Ako se netko pita, bio je na tvrđavi, u temperaturno idealnoj večeri, i ostatak benda, pa evo ga: bubnjar Kenny Aronoff, fizički pljunuta kopija Joea Satrianija, basist Marco Mendoza koji se jedini tu i tamo prihvaćao i mikrofona te gitarist Pete Thorn, koji je nekad ne turnejama pratio Chrisa Cornella.
Večeras repriza i službeni kraj turneje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
