Kada je 2013. objavljen prvijenac ženskog post-punk benda Savages podigla se pomalo nezdrava razina hypea oko njihovog albuma i nastupa uživo, što je uzokovalo i opasnost, budući da često velika očekivanja i napuhavanje balona među publikom i kritikom bendove dovedu pred zid kad dođe do drugog albuma. Otud i famozni pojam ‘prokletstvo drugoga albuma’. Priča za Savages se, srećom, odvila bolje od svih očekivanja. Bend se vratio sa još konkretnijom i uopće boljom pločom od prve.
U glazbi nema tektonskih pomaka, asocijacije uvijek nekakao kreću prema Siouxie & The Banshees, sa vokalom Jenny Beth koji često luta u područja u kojima je dosad obitavao isključivo glas Patti Smith. No, na “Adore Life” kao da je injektirana nova doza žestine i glasnoće praćena i stihovima koji promišljenije propituju egzistenciju, ljubav i seksualnost. Savages se tako izdižu iznad statusa indie fenomena i klupske atrakcije i potvrđuju se kao bend koji će stvarati važne albume u budućnosti.
“Adore Life” je album o bezbrojnima licima onoga što nazivamo ljubavlju. U prvoj pjesmi albuma, “The Answer”, upravo je ljubav odgovor, no već već u prvim stihovima vidimo da je riječ o ljubomornoj i mračnoj ljubavi koja prijeti i ucjenjuje: “”If you don’t love me/ You don’t love anybody”. U “Adore”, iz koje se izvlači naziv albuma, djevojke idu i korak dalje, u obožavanje. “Je li ljudski obožavati život?”, pita se Jenny, a potvrdu u obliku mantre “I adore life” ponavlja jer život je kratak i možda je već sutra neće biti, pa samu sebe mora uvjeriti da je i vrijedan življenja. Riječ je o dubokom filozofskom i psihološkom pitanju s kojime se nije lako suočiti ni inače, a pogotovo ne u pop pjesmi u trajanju od pet minuta. U “When in Love” u fokusu su opće karakteristike ljubavi, a u “T.I.W.Y.G.” one opasne komponente (“This is what you get when you mess with love.”) U “Mechanics” se, kako i naziv kaže, bavi mehanikom ljubavi, tj. seksualnošću.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=kvvhHT0B5ck[/youtube]
Kada ne seciraju ljubav, pjesme istražuju angst stvoren socijalnim pritiscima normi (“Evil”) ili, češće, razlaganje vlastitih psihičkih stanja (“Sad Person” ili “I Need Something New”). Album kreće u frenetičnom tempu (vidi “City’s Full” sa “Silence Yourself”) iz kojega ispada u samo dva navrata, već spomenutoj ključnoj stvari “Adore” i na samom kraju u “Mechanics”. Iznenađujuće je kojom lakoćom album drži taj tempo i zvuči dobro. Zvuči izvrsno, zapravo, a i mnogo toga govori. Što je odlika doista velikih albuma.
Ocjena 8/10
(Matador, 2016.)