Komorni američki folk trio Scott Kelly and The Road Home sinoć je u punoj Močvari užgao predivni intimni glazbeni plamen kod publike.
Scott Kelly i Steve Von Till, kad ne ruže u Neurosisu, njeguju zanimljive i mračne neofolk karijere. Zajedno sa Scottom ‘Winom’ Winerichom prije dvije godine objavili su “three-way split” posvetu pjesmama velikoga Townesa Van Zandta i upravo je jednom od tri pjesme koje je snimio za taj album, predivnom usporenom verzije ionako spore “Tecumseh Valley”, Scott Kelly sinoć na bisu okrunio sjajan nastup u punoj Močvari pred iznimno discipliniranom sjedećom publikom uglavnom naviklom na drugačiji tip koncerata.
I nije propustio zasluženo pohvaliti publiku u nekoliko navrata, doista se vidjelo da je užitak u njegovom intimnom nastupu obostran. Sve je počelo nekoliko minuta nakon 22 sata lijepom, komornom izvedbom “Catholic Blood” i dok je možda u početku djelovalo kao da bi dio materijala mogao na trenutke djelovati zamorno (uz vrijednu iznimku “The Field That Surrounds Me”), nakon što su predstavili potpuno novu pjesmu “Eternal Midnight”, nastup se najviše približio onome što bi se moglo nazvati “usijanjem” s obzirom na sveopći intimni karakter, pjesmama “We Let the Hell Come” i “Saturn’s Eye”.
Nakon podužeg iskrenog uvoda i posvetu obitelji uslijedila je veličanstvena izvedba “We Burn Through the Night”, a sa “The Forgiven Ghost in Me” zaključen je redovni dio koncerta, prije spomenutog bisa s Van Zandtovom pjesmom. Mora se napomenuti da Scott Kelly and the Road Home (tj. Noah Landis i Greg Dale) u živom nastupu prenose vibracije koje možda u studijskim verzijama pjesama nisu uvijek zabilježene. Stoga je preporuka da, kada nam opet dođu u posjet, budete na njihovom koncertu.
A nadamo se da će nas, usporedbe radi, i Steve Von Till počastiti svojim ukazanjem. Kao i da će se DJ snage iz Močvare ubuduće suzdržavati od čašćenja publike uspješnicama Mate Miše Kovača. Hvala.