Seine ’22’ – album o parama

Nakon formacije trija, Seine su s novim albumom postali duo – Ivan Ščapec i Dimitrij Petrović neumoljivo ušli u ono što njihovi slovenski i francuski izdavači promoviraju kao freak-folk-punk-trip-hop. No ako se ‘razgrne’ ta ‘stilska kovanica’, novi album ’22’ u glazbenom svjetlu donosi nove dosege koje formacija dua može proizvesti u rocku.

Seine ’22’

Ivan Ščapec i Dimitrij Petrović su kao prst i nokat. Njihovo doživljavanje glazbe gotovo da je prestalo istu doživljavati kroz bilo kakve stilske okvire. U tom smislu ‘ freak-folk-punk-trip-hop’ služi kao mamac, a ne kao odrednica, a ako vas s početkom preslušavanja, ujedno prvog singla, „Nebo“ Seine pometu, onda ste uspješno progutali i udicu i spremni ste za putovanje kroz previruću konstruktivnu dekonstrukciju glazbe kao takve. Na ludu vožnju suprotstavljenih stilskih rješenja u kojima je možda konstanta i određeni džezistički pristup, jer je jasno da je sedam novih pjesama grupe Seine produkt neumorni sessiona Ščapeca i Petrovića u potrazi za moćnim ritmovima.

U lirskom segmentu ovaj album nosi brutalnu kritiku jedne (mlade) generacije. No Ščapec je prvenstveno pjesnik, i tek kroz tu prizmu gledano na koncu i kritičar društva. Njegova kritika se iščitava kroz autorefleksiju – monologe koji su ustvari isječci iz dijaloga u kojima nedostaje ono što je izrekao sugovornik. Pjesme Seinea su ovog puta poput prisluškivanja nečijeg razgovora sa svojim roditeljima, prijateljima, znancima… Tjeskobne, iskreno izgovorene misli glavnog aktera često su suprotstavljene katatoničnoj buci instrumentarija koju je lako doživjeti kao nemilosrdnu stvarnost.

Cijeli „22“ je goli egzistencijalizam prožet onim osnovnim pitanjem koje svaki roditelj upućuje djetetu kad to dijete zađe u određene godine zrelosti, a to je: „Od čega ćeš ti živjeti?“ Prevedeno u Ščapecov vokabular, album „22“ je album o „parama“, gotovo konceptualni album o parama, tj. njihovom nedostatku i brojnim nedostacima koje uzrokuju. Može ga se doživjeti i kao album o siromaštvu, no prije o duhovnom siromaštvu gdje su priče o „parama“ samo okidač, a njihovo značenje u drugom planu.

Upravo prva pjesma „Nebo“ tu dolazi kao prolog. U njoj se Seine obračunava gotovo filozofski i znanstveno s ograničenim religioznim shvaćanjima tj. nemogućnošću poimanja „veliki praznine iznad nas“ kreirajući tom pjesmom svojevrsni nihilistički vakuum. Može se reći da je već s prvim poglavljem ‘dematerijalizirao nematerijalno’, da bi potom kroz niz od čak četiri pjesme; „Novče“, „Pitaju“, „Paresu“ i „Treba“ ušao u psihološki pakao ljudskog fokusa spram materijalnog.

„Treba“ kao posljednja u nizu zaključava uzročno-posljedičnu petlju doslovce s jednom jedinom strofom: „Treba imat para, bez para nema života, bez života nema treba“. Nakon te duboko devijantne petlje koja je u svom ogoljenju iznesena kao srž, Seine završavaju s „novcem“ i uranjaju u druge dvije devijacije koje dolaze kao posljedica. Prva je bolest, koja je majstorski hipohondarski opjevana u pjesmi „Borovnica“, a druga rat, u kolokvijalnom naslovu „El Zlo“ koja ujedno i zatvara album „22“.

„El Zlo“ u sebi sadrži možda i najviše slojeva, može ju se apstrahirati i kao hommage velikom Ivanu Goranu Kovačiću i njegovoj poemi „Jama“, jer je jama lajtmmotiv i pjesme „El Zlo“. Ščapec se i u njoj iskazuje kao majstor logičkih petlji kroz stihove. „Tvojim se bocama skupljaju novci, tvojim se bombama bacaju novci“ tako na samom kraju kroz svima jasne slike uspijeva sažeti kompletnu sliku albuma „22“.

Postoje li nedostaci? Gledano kroz neke ‘komercijalne naočale’, postoje, jer „22“ osim pjesme „Nebo“ gotovo da ne nudi niti jedan singl, što svakako može naškoditi nekoj eventualno široj percepciji njegove genijalne koncepcije. No s druge strane, Ščapec ne spada u onu grupaciju autora koji trpe bilo kakve savjete osim vlastitog unutrašnjeg poriva. I dobro je da je tako. Kao što je dobro da je u Dimiriju Petroviću pronašao oslonac za potpuni umjetnički odskok. U usporedbi s prvijencem „Sno sna“, album „22“donosi daleko teže, tmurnije i agresivnije ozračje, ali i moćnu vibraciju koja otvara put u jednu drukčiju katarzu.

Ocjena: 8/10

(Moonlee Records / Vox Project, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh