Sinoć održana prva večer novog koncertnog programa Vinyl Factory u Tvornici nije nakrcala Veliki Pogon, ali daleko od toga da je ta dvorana zjapila prazna, a uz to je energija publike i izvođača bila doslovce nevjerojatna. Bila je to briljantna večer u kojoj su Klinika Denica Kataneca i Seine doslovce ostavili dušu na pozornici.
Za početak treba nešto reći o samoj koncepciji programa Vinyl Factory u Tvornici. Program je planiran kao koncertno druženje jednom mjesečno na kojem scena koja se proteklih godina udomaćila u klubu Vinyl, u Bogovićevoj ulici, dobiva priliku zasvirati na velikoj pozornici Tvornice, a tom prilikom se koncert snima tonskim i video zapisom. Dakako riječ je o onim izvođačima koji su mjereno posjećenošću ‘prerasli’ Vinyl. No nije sve u brojkama, ima nešto i u izazovu.
Naime, nastup u Velikom pogonu Tvornice gledano tom nekom inercijom prerastanja manjih i ulaska u veće prostore ne bi bio toliko značajan bez ljudskog faktora u redovima samih izvođača. Da pojasnim, Kinika Denisa Kataneca unijela je toliku energiju u sinoćnji nastup, da bi ga se moglo nazvati nastupom njihova života. Gledao sam ih na njihovom premijernom gigu u novoj postavi prošle godine upravo u nakrcanom Vinylu, ali to je bilo svjetlosnim miljama udaljeno od onog što je taj bend pružio sinoć. Nije tu bilo one klupske opuštenosti, već se radilo o nadahnutoj i zbijenoj svirki ‘na nož’, koja osim što je odisala inventivnošću i originalnošću, sublimirala je u sebi nebrojene stilske ugođaje iz svih bitnih glazbenih razdoblja do sada, dok je kruna svega bila izuzetna slikovna poetičnost lirike Denisa Kataneca – nenadmašne domaće moderne poezije koja oslikava duh sadašnjeg trenutka.
Prosto je nevjerojatno koliko je ta poezija već godinama hermetično medijski zarobljena i tinja jedino unutar sekte štovatelja Katančevog lika i djela, Denisa Kataneca kojeg velika većina doživljava kao ‘čudnog meketavca’. No problem s tim je onaj klasični problem umjetničke prirode, a to je kad umjetnik postane preočit društveni i individualni odraz u ogledalu, onda to postane bremenita stvar i lakše se sprdati s takvim likom, nego u njegovim stihovima prepoznati okruženje. Pa sad, mekeće li on preglasno i prejasno u ova vremena sveopćeg meketanja je jedan par rukava, a drugi par je s kakvom briljantnom, gotovo slikarskom, silinom njegove sive stanice hvataju srž ovog vremena razbijenog fokusa, ljudske introvertnosti, ‘meketavog’ zapomaganja lišenog ikakve samoinicijative i odvažnosti sa svih strana, promašenih ljubavi i života u kojima sve podsjeća na halucinogeno zidanje imaginarnih svjetova nakon što progutate šaku pejotla.
Dakako, jedno je bilo kad je te stihove Katanec interpretirao sam s akustičnom gitarom, a sasvim nešto drugo u formaciji četveročlanog benda. No sinoć je to izgledalo kao da se sva bol i nepravda pasjeg života slila u jedan nastup u kojem je ekplodirao pankerski gnjev u psihodeličnim vožnjama, susretao se vodvilj i distorzija i curili potoci znoja s Kataneca i njegove Klinike koji su razvijali zvučne krajobraze kakvih se ne bi posramili ni jedni Radiohead, dokazujući famoznu rastezljivost vlastita izričaja. Tko je jučer nevoljko otišao na ‘meketavca’ dobio je takav pravovjerni šus i vokalnu preobrazbu ‘primarijusa klinike’ da je mogao jedino vrištati od uzbuđenja nakon svake pjesme, kao što je radio svatko tko je tome prisustvovao u Tvornici. Ta velika pozornica Tvornice sinoć je bila pravih gabarita za veliki bend Klinika Denisa Kataneca. I bend je to osjećao, uzeli su tu pozornicu jer je sinoć pripadala njima. Uzeli su je drsko i s razlogom kako su nekad pozornice uzimali braća Gallagher, dokazujući koliko su u krivu brojni domaći promotori koji zaziru od Kataneca kad je riječ o festivalskim lineupovima, sve u nekom bezveznom strahu da im ‘meketavac’ ne rastjera publiku. No ‘meketavac’ je u međuvremenu izgradio velelebnu zvučnu kliniku i to je fakt na koji se više ne može gledati s podsmjehom ili prešućivanjem. I treba odmah razjasniti da nije došlo Katanecovih ‘pet minuta’ jer, eto, svakom one dođu, već zato jer se izvrsnost ne može negirati, izvrsnost koja zaslužuje da potraje i više od warholovskih pet minuta.
Potpisnika ovih redova je koncert toliko snažno pomeo da je skoro otišao kući zaboravivši da je se na istu pozornicu uskoro trebaju popeti Seine. Riječnikom onih koji s cinizmom gledaju na nezavisnu domaću scenu, nakon ‘meketavca’ je došao red na ‘piskutavca’. No i Ivan Ščapec je još jedan zapostavljeni glazbeni gigant ovih prostora koji također ima svoju vjernu sektu štovatelja koja dobro zna kakve snažne amplitude energije isporučuje.
Najnovija formacija Seinea je duo. Ščapec na gitarama i vokalima, a Dimitrij Petrović na bubnjevima i za elektronikom. Jest da su bili izvrsni u formaciji trija, ali trenutno smanjenje članstva nije stvorilo rupu u zvuku, već je otvorilo drugu vrstu ‘igrališta’ u kojem su Ščapec i Petrović jedno sikronizirano tijelo, toliko sinkronizirano da pomislite da i dišu u istom ritmu dok sviraju.
Kad su u prvom dijelu udarili s pjesmom „Ko“ jednostavno su sve pred sobom začarali i prikovali izvedbom. Seine su bili malo manje konceptualno fokusirani u odnosu na Kliniku, nudeći po Ščapecovim riječima „mješavinu starog i novog“, onog dobro poznatog i nečeg što su odlučili po prvi put sinoć izvesti uživo, ali briljantni i razorni u izvedbi svake pjesme. Nova pjesma „Nebo“, nedavno objavljena i kao singl, gotovo je instantno pronašla put do publike i može je se već sad smatrati koncertnim favoritom. „Šilo“ nakon nje bilo je ‘finalno štepanje’ kojim su Ščapec i Petrović u euforiji uvezali publiku pred sobom u posljednjoj kulminaciji ove izuzetne koncertne večeri prožete turbulencijama u kojima je glazba pronalazila i razbuktavala emocije.
Novi program uspješno je startao i unio dobru vibraciju u Tvornicu, a ono čemu se posebno treba veseliti je činjenica da su nastupi snimljeni i da će u nekom obliku biti i objavljeni, jer sinoć se stvarno dogodila noć za pamćenje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
