Koncertna promocija albuma ‘Naizust’ bila je razlog da se u petak KSET dupkom napuni i da se postigne svojevrsni rekord druge vrste, a to je da svo pivo u klubu bude popijeno već u 22:00 sati.
Genijalnost Ivana Ščapeca ponekad je teška kategorija za pratiti. Koliko rastura sebe u cijeđenju beskompromisne inspiracije, toliko i meni, koji to profesionalno pratim, donosi slične probleme. Njegov usputni projekt litl itali, također objavljen ove godine, toliko je velik hermetični eksperiment, da je jednostavno teško zamisliti koliko bi to publike okupilo. Ali to je Ščapec; mora taj izbaciti iz sebe sve što ga opsjeda, pa kud puklo da puklo.
Odmah nakon litl itali konačno je svjetlo dana ugledao i „Naizust“, treći album njegovog matičnog benda Seine. Oduševljen njime, javio mi se odmah kolega Zoran Tučkar da će on pisati recenziju. U tom trenutku nisam još ni stigao poslušati album, ali mi je nekako laknulo iz razloga da neću morati prolaziti kroz eventualno novo razočaranje u istoj godini, u strahu da je „Naizust“ lošiji od prethodnog „22“.
No oduševio me, kad sam ga kasnije poslušao, isto kao i kolegu Tučkara. Samo bih još htio nadodati da su Seine najviše riskirali ove sezone u diskografskom smislu. „Naizust“ je donio potpuni preokret u zvuku i pristupu. Dok su prvijenac „Sno sna” i „22“ imali u sebi eksplozivne momente, „Naizust“ je pak donio niz implodirajućih efekata – ništa ‘na van’, samo prema ‘unutra’ – prema sebi. Tempirana bomba koja otkucava i hipnotički prolongira detonaciju, a u biti konstantno mete po psihi i dočarava puls života ispod površine u ovom društvu. To je urlik agonije sadašnjeg bivstva na zagrebačkom asfaltu koji kao da je pomiješan s heroinskim undergroundom i intelektualnim otporom pokidanih misli na tragu jednog Williama S. Burroughsa. Seine kao da udara grim minimalizam, ali ga ne fila rimama i stilom američkog crnačkog geta, već razvija sebi svojstven lo-fi lirski pristup, ali pri tome ne otupljuje oštricu intelektualne kritike koja se hipnotički valja u psihodeličnom downtempu.
Tako je u petak odjekivao zagrebački KSET – poput nekog američkog kluba u getu u kojem spori ritam i niske frekvencije udaraju u koljena, ali kontra tome ne čujete agresivne pokliče, već lirski dadaizam iz visoke lage Ščapecovog vokala. Nadrealni moment pojačali su i Plenkovićevi citati koji su utkani i u album „Naizust“. Kao da ste u nekoj ‘Hrvatskoj iza ogledala’ – gdje je svakidašnje nenormalno odvedeno u ekstrem.
Sam zvučni ambijent također je bio preslikan s albuma i na pozornicu kluba – spori minimalistički ritam koji je isprva zbunjivao i tjerao na čekanje da bi se potom zavukao u tijelo i pokrenuo gibanje. Jednostavno, počnete uživati u tom mutant-zvuku, a da toga niste ni svjesni. „Peripetija“ i „Riječ“ otvorile su koncert (kao i album), a atmosferu novog izričaja preuzele su potom „Opaljenje“ i „Sličnost“.
Niz s „Naizusta“ prekinula je potom „Svog“ s albuma „Sno sna“ i to je bio novi dokaz da Seine trebaju biti trio, a ne duo. Sjetio sam se odmah koncerta iz Tvornice kulture dok je Ivan Grobenski svirao bas u grupi i tog moćnog ‘kopanja’ bas dionice utkane u „Svog“. Ovog puta je isto tako bas gitarom moćno ‘kopao’ Vatroslav Živković koji je bio zadužen i za elektroniku u nekim drugim pjesmama, na koncu, kao i sam Ščapec kad nije imao gitaru u rukama. Za Dimitrija Petrovića mogu samo reći da je bio i ostao gospodar ritma, i to još u downtempu. Tko god je bubnjar, dobro zna da je to najteža disciplina – biti toliko ‘dolje’, a gurati prema naprijed.
Na „Malolije“ se bendu na pozornici pridružio Leo Beslać za klavijaturama, tako da je i tu vladao isti zvučni ugođaj kao i na albumu, a može se reći da je i najeksperimetalniji komad s albuma u obliku „Automatsko pisanje 1 i 2“ pao na plodno tlo kad je riječ o reakciji publike u punom KSET-u.
Posljednja trećina koncerta bila je rezervirana za dokazane udarce s prijašnja dva albuma, pa je uzlazna putanja pozitivnih reakcija bila gotovo zagarantirana. „Kritika čistog razuma“, „Spavam“, „Privatno tijelo“, „Ko“ i „Šilo“ u službenom dijelu otvorile su prostor ushićenju podebljanom na bisu s pjesmama „Nebo“ i „Ljubav“ pa se može zaključiti da je ovo bio možda i najviši koncertni vrhunac na koji se Seine dosad uzverao, bar kad je riječ o Zagrebu.
Jedini koji su u cijeloj situaciji ostali iznenađeni i nepripremljeni bili su zaposlenici za šankom KSET-a. Kao da su očekivali neki ‘easy friday’, dan kad im u klub dolazi neki super nepoznati underground bend tijekom čijeg nastupa se neće popiti ni bačva piva. Međutim, klub je bio dupkom pun. Seine su izašli na pozornicu u 21:30, a u 22:00 je šank objavio da je svo pivo popijeno. Ja uistinu volim taj klub, ali često me tamo snađe neki amaterizam o kojem moram pisati. A o ovome moram. Svaka čast studentima FER-a na angažmanu, ali ipak bi šank trebao držati netko iz neke ugostiteljske škole. Oni tamo ne uče što se događa u CERN-u, ali dobro znaju rješavati zadatke tipa: Koliko mali Perica treba naručiti hektolitara pića za 300-400 ljudi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
