Sergej Trifunović ‘Stovarište’ – rock and roll samoubojstvo

Bilo je nezamislivo do nedavno, kad se pojavilo „Stovarište“, autobiografska knjiga kojoj već na unutrašnjosti preklopnog straničnika naslovnice između ostalog stoji: „ne bojte se, nema nameru da postane pisac“.

Izlaskom  je „Stovarišta” Sergej Trifunović je pisac već postao, a nakon što dođete do korica s druge strane, s uzdahom zaželite da s literarnim radom i nastavi u nekoj budućnosti, iako od formalnog obrazovanja ima jedino završenu osnovnu školu.

„Život je stari kučkin sin…“ pjevao je nekad Đorđe Balašević o smislu života i prevrtljivosti sudbine, a u tom duhu se može promatrati i Trifunovića – neki i sa završenim najvišim školama nisu u stanju napisati knjigu, a često i da jesu u nju nemaju bog zna što staviti, a nekima poput Sergeja ‘život napiše knjigu’ i to takvu da je gutate bez daha kao što se gleda primjerice vratolomna jurnjava Tarantinovog filma „Death Proof“.

I sam naslov „Stovarište“ doživljavate kao najbolje izabran za ovo djelo, jer Trifunović je poput kipera punog kojekakvog (duševnog) krša kojeg nemilosrdno iskipa na čitatelja. Gubite dah već na početku dok se pokušavate prešaltati na njegov životni ritam koji je preslikao i u literarni ritam.

A životni ritam mu je „Rock and roll suicide“, kako bi otpjevao David Bowie. Rođen 1972. Trifunović je pripadnik one nesretne generacije za koju su bili namijenjeni zgarište i kosti, ali je on lik poput strip junaka Corto Maltesea, Corta koji je nožem u vlastitom dlanu iscrtao liniju sreće, nakon što mu je gatara nakon gledanja rekla da mu je ta ista linija sreće prekratka. Dakle, Trifunović jest nominalno gledano glumac, ali je njegova biografija čisti rock nad roll; to ludilo, ta strast, ta želja za uzeti od života što je moguće više u svakom trenutku, jer ‘život je stari kučkin sin’ koji najviše voli gurati prepreke na put.

Sergej, koji se doima kao netko tko je u stalnoj svađi sa životom, odaje dojam da ga prepreke mame kao bika crveno platno toreadora. Kao rijetko koji pisac, on i svoje „Stovariše“ započinje tematiziranjem sa smrću uzimajući za motiv svoje iskustvo s jednim od najvećih glumaca ovih prostora, legendarnim Ljubom Tadićem, da bi potom ubacio u petu brzinu i došao do rock and rolla kao pogonskog goriva svog bića i kad u neki gluhi noćni sat kuca na vrata ‘svom Bogu’ Branimiru Štuliću, da bi kasnije u knjizi po toj liniji, što poetski, što stvarno, išao pred one najveće i njemu najvažnije, a to su Stonesi, Beatlesi i Stevie Wonder.

Lista imena iz svijeta filma s kojima je radio i hengao na ovaj ili onaj način jednako je impresivna. I kroz taj svijet Trifunović prolazi kao nezaustavljiva sila, ali sve do trenutka kao treba doći do ‘Boga Hollywooda’ i poglavlja naslovljenog „Nothing Will Die“ u kojem čitatelje već na samom početku upozorava da to poglavlje u sebi ne nosi nikakav uzbudljivi dramski obrat. No tek s tim poglavljem Trifunović oživljava kao rasni pisac, a toga vjerojatno nije ni svjestan, obzirom da je glumac i da voli dramske obrate.

Dakle, tek tu ‘ispada’ najteži teret „Stovarišta“, kao da je krš i šuta do tog trenutka skrivala i komad nuklearnog reaktora, neki plutonij koji smrtonosno zrači u poglavlju u kojem „ništa ne umire“, poglavlju u kojem smrt smjenjuje besmrtnost i u kojem se muka neispunjenja pretvara u olakšanje ispunjenja („…nema zanimljivih dramaturških komponenata za ispričati, ne postoji nikakav dramski obrt. Ok, upozorio sam vas. Vrlo je moguće da ova priča nema nikakav kraj…“ piše Sergej, na što se samo može odgovoriti protupitanjem: „Ok Sergeje, koga ti zajebavaš?“, jer nakon tog, ujedno i najvažnijeg poglavlja vam dođe da ga najradije lupite vlastitom knjigom u glavu da je kojim slučajem u blizini na dohvat ruke i knjige kao alatke za udarac posred tintare jer je, kako to Srbi vole kazati, običan slepac, koji nije svjestan što je iznjedrio). No valjda je i to Trifunović u svom emotivnom naletu – nesvjestan ljepote koju ostavlja iza sebe u svojoj nadrkanosti.

„Stovarište“ je djelo u koje se guta djelomično i iz tog razloga nesavršenosti glavnog lika, ujedno i naratora koji često ima više sreće, nego pameti (što on i sam nebrojeno puta u knjizi ističe raznim postupcima), no koliko ‘sreće’ ima u proznom obraćanju, daleko manje ima u lirskom segmentu. Trifunović je ‘istovario’ i nekoliko svojih lirskih momenata i tu je pak prilično tanušan i time ‘otkrio ranjivi trbuh’, tj. domenu koja uistinu nije njegov par rukava. A napravio je i kardinalnu grešku što je u „Stovarište“ uvrstio poemu Srđana Češića „Brončana elegija“ koja je pomela sve njegove lirske pokušaje u knjizi, čisto kao dokaz da za napisati pjesmu nije dovoljno samo biti sjetan.

Za kraj, ne znam koliko je knjiga po pitanju distribucije dostupna u hrvatskim knjižarama (ja sam je proljetos kupio u Beogradu), no definitivna je preporuka kao štivo koje se guta u trenucima dokolice ljetnog odmora. Dokazano će vas držati podalje od svih streaming servisa, bilo da volite dokumentarce, serije ili filmove, jer Trifunoviću je nekako pošlo za rukom da svoj život sineastično prenese na dobri stari papir. U biti, čak je nanjega uspješno stavio i glazbeni soundtrack iz kojeg bi vas trebao zaintrigirati „Music Of My Mind” ako vas je dosad u životu zaobišao.

(Geopoetika, 265. strana, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute