U sjeni kazališta i popularne industrije zabave, Shayna Steele, jazz i soul vokal današnjice desetljeće je utabavala put do albuma kojem je nemoguće naći zamjerku i nju ne usporediti s crnačkim titanima žanra.
38-godišnja Shayna Steele kći je crnog oca i bijele majke, a formativne godine provodi u rodnoj Kaliforniji i kasnije u Njemačkoj, da bi se naposljetku vratila u Mississippi i prepustila se korijenima crnačke glazbe. Uronjena u jazz i blues, 2002. nakon amaterskih pothvata upoznaje Davida Cooka, klavirskog virtuoza, odnosno budućeg muža, i 2004. s njime objavljuje EP prvijenac, da bi mu uslijedio prvi dugosvirajući album „I’ll Be Anything“. Steele je svoj slavujski glas posuđivala popularnim i izloženijim izvođačima poput Rihanne, Bette Midler, Johna Legenda, Yeah Yeah Yeahs, Queen Latifah ili Dolly Parton.
Poslušajte album “Rise” Shayne Steele
Prve poteze ove slike kojoj je nemoguće naći manu povukla dvije godine kada je ponovno s Davidom Cookom, vrlim klaviristom, okupila ovaj živopisan sastav glazbenika, da bi tek sad svijetu obznanila drugi studijski izlet. U međuvremenu je talent brusila na daskama Broadwaya, u uspješnicama „Kosa“, „Hairspray“ i „Uhvati me ako možeš“, što glasu joj i izričaju daju onu potrebnu voluminoznu teatralnost; uvjerljivost što se neće dovoditi u pitanje ni u jednom trenutku prozračnog, ali punokrvnog zapisa jedne jazz epohe. Shayna Čelična svoj osebujni narativ otvara pulsirajućim ritmovima minimalističkog jazza poduprtog gustim basom i, njemu komplementiranim, sirenskim glasom varijeteta što se iskazuje po pojedinim epohama toplog „Risea.“ Nježnije otvaranje stapa se u energičniju i vedru “Sunshine Girl”, a zatim dolazi do komplikacije u soul “Everybody’s Crying Mercy”, obradi Mosea Allisona, gdje uz zaleđe truba i saksofona pokazuje svu raskoš svoga glasa kojeg ne može zaustaviti. Štoviše, juriša u groovy “Gone Under,” ranije spektakularno izvedenom sa Snarky Puppyjem. Dakako, funky puls ovom progresivnom titanu od pjesme daje titraj električnog basa Marcusa Millera, zaslužnog za treperavost jedne polovice albuma, dok joj za drugom nešto staloženije i jasnije to biva virtuoz i demon za kontrabasom, Christian McBride. Avaj, u Zagreb je ne dovede ove jeseni na 10. Zagreb Jazz Fest. Provokativno i suptilno se šulja za razigranim Shayninim vokalom u “Paper Bag,” što odjekuje ragtimemom, gdje poput dvoje strastvenih stranaca u noćnom uličku sinkopirano tapkaju na rubu zločestoga. Dakako, čim je iz pera neukrotive Fione Apple.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=gsGHkUeTc_w[/youtube]
Od mekših grooveova, do tempereamentnih r’n’b stimulansa, Shayna klizi albumom, ne posrćući u dosadno, u dionice za preskakanje; dapače, izluđuje različitim vibrato stilovima i neočekivanim vinućima među soul anđele u insrumentalno kompleksnim postajama poput temperamentne “Wear Me Down” sa suptilnim country i blues začinima (“Wear Me Down”) ili u ogoljenim točkama gdje joj leđa i glasiljke čuva tek piano Davida Cooka (“Cuda Had Me”). Cook kao glavna joj podrška u komponiranju i pisanju, slojevitim se stilom poklanja klasičnome jazzu potentnog elana. Kontrolirano poskakujući između registara i samim time melodijskih linija dominantno jazz albuma, Shayna u nižim registrima pokazuje punoću snažnoga, a opet mekog glasa oprečnog temperamentnim imperativima lako kontroliranog visokog registra. Istovremeno s niveliranjem registara, očekivano i sofisticirano niveliraju se instrumentalisti ovog gracioznog, a opet živahnog ‘powerhouse’ albuma, koji su ukazali povjerenje i sav svoj kreativni instinkt mladoj vokalistici. Shayna Steele svojim se drugim studijskim albumom uzdiže u glazbeni Olimp te pokazuje da zavređuje biti nazvana Ninom Simone našeg stoljeća.
Ocjena: 10/10
(Ropeadope LLC, 2015.)