Deveta ploča blues pjevačice Shemekije Copeland može se na trenutke činiti kao album koji na silu pokušava staviti kvačicu uz baš svaku temu današnjeg društveno-političkog diskursa na zapadu, ali njegovoj glazbi se ne može ništa zamjeriti, kao ni vrhunskom vokalnom umijeću njegove pjevačice.
Blues pjevačica Shemekia Copeland studijski je aktivna od kraja devedesetih, a u dvadesetak godina karijere nanizala je već devet albuma od kojih posljednji, nazvan “Uncivil War”, dolazi u napeto vrijeme američke demokracije pred same izbore u kojima nacija koja nikad nije bila toliko podijeljena bira hoće li okrenuti ploču ili uručiti još jedan mandat predsjedniku koji te podjele hrani kao nitko prije njega. Jasno je da takvo vrijeme iziskuje reakciju, pa stoga Shemekijin album obiluje društveno-političkim temama kao što su rasizama, oružano nasilje, gay prava i slično, no te teme su toliko učestale u američkoj glazbi u posljednje vrijeme da je teško pronaći recentnu recenziju u kojoj ne spominjemo barem neke od njih.
Zašto je onda “Uncivil War” vrijedan izdvajanja u moru albuma sličnih tema u posljednje vrijeme? Odgovor prvenstveno treba tražiti u fantastičnim vokalnim sposobnostima Copelandove, kao i njezinom vrsnom umijeću uživljavanja u različite uloge pri izvođenju pjesama. Drugi presudni čimbenik je i njezin menadžer i tekstopisac John Hahn koji se u najboljim trenucima pokazuje izrazito sposobnim pretočiti Shemekijine osjećaje u stihove, a tu je i producent i gitarist Will Kimbrough čiji rad na ovom albumu nadilazi prosječnu kvalitetu današnjeg standarda na području električnog bluesa, a djelomično i vlastiti uspjeh na posljednjem albumu Copelandove, “America’s Child” iz 2018. godine.
“Uncivil War” počinje u najmanju ruku fantastično pjesmom “Clotilda’s on Fire”, vjerojatno jednom od najboljih Shemekijinih pjesama uopće. Clotilda iz naslova posljednji je brod koji je u Sjedinjene Države donio afričke robove. Spaljen je i namjerno potopljen 1860. u provođenju Zakona o zabrani uvoženja robova, a Copeland, Hahn i Kimbrough ovoj pjesmi zamišljaju njegove posljednje trenutke. U Hahnovom opisu i usporedbama iz pakla, zlo iz Clotildinih dasaka je opipljivo, a pjesmi dodatne bodove donosi gostovanje kantautora Jasona Isbella koji je priložio upečatljiv gitarski solo.
Rasna tematika i kvaliteta izvedbe ostaju nepromijenjene i na sljedećoj pjesmi, gospelom nabijenoj “Walk Until I Ride”, dok naslovna pjesma zvuči manje oštro, a više pomirljivo u nastojanju da smanji tenzije podjela i pronađe zajednički jezik između zaraćenih političkih opcija kojima se pomirba zvuči dalekom i gotovo nezamislivom. “Money Makes You Ugly”, kako joj i ime kaže, govori o ružnim posljedicama nesmiljenog usmjeravanja prema novcu bez razmišljanja i ograničenim zemaljskim resursima, pa će se ovdje tako osvrnuti na klimatske promjene uzrokovane “silovanjem Majke Prirode”.
Osim uvodne pjesme, najbolje trenutke albuma treba tražiti na kraju prve polovice albuma. Tamo nas prvo čeka putovanje u New Orleans pjesmom “Dirty Saint”, izvrsnoj posveti pokojnom Macu Rebennacku poznatijem kao Dr. John, veličanstvenom kantautoru koji je producirao Shemekijin treći album, “Talking to Strangers” iz 2002. godine. Nakon toga Copeland će nas počastiti vrlo dobrom obradom hita The Rolling Stonesa “Under My Thumb” koja bi se današnjim mjerilima u izvorniku lako mogla tumačiti seksističkom, no u Shemekijinom obrtanju rodnih uloga zvuči kao emancipacijska himna.
Pjesma “Apple Pie and a .45” u naslovu okuplja zaštitne znakove Sjedinjenih Država, pitu i oružje, ali u njoj Hahnovi stihovi djeluju nedoraslo ozbiljnosti njihove teme, pa prečesto završavaju u području karikature. Bolji je posao odrađen u ekumenističkoj “Give God the Blues” koja okrivljuje sve svjetske religije da jednako “rastužuju Boga” ili u brzoj “She Don’t Wear Pink” koja govori o pravima queer populacije pričajući priču o djevojčici čija je omiljena lutka bila G.I. Jane i koja, naravno, ne nosi ružičasto.
Posljednji dio albuma odmiče se od izrazito, da ne kažemo pretjerano socijalne tematike. Riječ je o dvije pjesme s tipičnim bluzerskim narativom o ljubavi koja polazi u krivom smjeru, “No Heart at All” i “In the Dark”, dok je posljednja pjesma “Love Song” obrada broja koji potpisuje Shemekijin otac, teksaški blues gitarist Johnny Copeland najpoznatiji po albumu “Showdown!” koji je 1985. potpisao sa slavnim kolegama Albertom Collinsom i Robertom Crayom.
“Uncivil War” može se na trenutke činiti kao album koji na silu pokušava staviti kvačicu uz baš svaku temu današnjeg društveno-političkog diskursa na zapadu, ali njegovoj glazbi se ne može ništa zamjeriti, kao ni vrhunskom vokalnom umijeću (niti namjerama) njegove pjevačice. U narednim danima možda ćemo otkriti hoće li Amerikanci imati više ili manje potrebe za pjevanjem o rasizmu, klimatskim promjenama, seksizmu i nasilju. Možda je ipak vrijeme i za malo optimizma.
Ocjena: 7/10
(Alligator Records, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
