U sklopu programa Cintestinefest, u hrvatskim se kinima mogao pogledati jedan najuzbudljiviji triler posljednjih godina, ‘Slatko spavaj’ (‘Mientras Duremes’ (2011)) španjolskog redatelja horor filmova, Jaumea Balageróa.
Između drugog i četvrtog nastavka sada već serijala „[REC]“ (redatelj trećeg bio je Paco Plaza), Jaume Balageró po prvi je puta u svojoj redateljskoj karijeri napravio autorsko-poetički pomak, eksperimentirajući sa trilerom, žanru bliskom omiljenom mu hororu. Naime, film prati sistematičnog dijabolika, podvornika Césara (Luis Tosar), u grandioznoj, ali dekadentnoj secesijskoj stambenoj zgradi u Barceloni, gdje se svakonoćno strpljivo zavlači pod krevet atraktivne i vječno nasmijane stanarke Clare (Marta Etura), da bi joj se tijekom noći, dok ona spava, zavukao u krevet. Césarov plan gradira od relativno bezazlenog zavlačenja u postelju, do postepenog napadanja Clarine ljepote i njezina tijela na više razina. Postavljajući joj iritirajuća sredstva u kozmetičke preparate, César tako uzrokuje iritacije na njezinoj koži, želeći joj maknuti smiješak s lica – jedina stvar koja bi nakratko ublažila njegovu melankoliju i ispraznost. No Césarov plan postaje sve monstruozniji i iako mu je dobrodušna Clara u fokusu, ona nije jedina s čijim se životom poigrava.
Balageró ponovno uspješno manipulira žanrovskim kodovima i konvencijama, obrćući naša očekivanja utemeljenja na poznavanju žanra trilera, pa tako nesumnjivo uspijeva ostvaririti hitchcockovsku dimenziju suspensea, poigravajući se s pažnjom i kulminacijom napetosti u gledatelja u ključnim trenucima. Stoga je i kod njega protagonist, u ovom slučaju antagonist, psihološki razrađen i izrazito plastičan sardonik i mizantrop koji aludira na rasap španjolskoga društva usred aktualnih društvenih promjena koje sustavno eliminiraju one s margine – radničku klasu, iako je ona upravo pokretač (španjolskog) društva. No upravo njegova marginaliziranost, kako društvena, tako i fizička (smješten je u podrumu zgrade, a radi u prizemlju, dakle na simboličnom dnu), kao i njegova instrumentalizacija daju mu pristup životima stanara. César ih tretira s porcijama punokrvnog sadizma, no oni i dalje ignorantno ne uviđaju očito jer je César ipak dno društvene ljestvice. U njegovom pozicioniranju na društvenoj stratifikaciji iznimno važnu simboliku ima leitmotiv lifta i stubišta kojima se César kreće vertikalno, konotativno i denotativno prodirući u više društvene slojeve. Ovakvo organiziranje filmskog prostora tipičan je Balageróv postupak gdje upravo arhitektonska forma, najčešće stambena zgrada, postaje najvjerniji suradnik antagonista, a nerijetko i sam protagonist, pa tako secesijska zgrada izvanfilmski komunicira sa svojim pandanima iz prva dva nastavka fantastičnog i svježeg horora „[REC]“, odnosno zgradom kršćanske sekte u „Bezimenima“ („Los Sin Nombre“ (1999)).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=pJFXlyd9JwM[/youtube]
Odličnu i prepoznatljivu režiju nadopunjuje i sama gluma dvoje vodećih španjolskih glumaca, Marte Eture i Luisa Tosara, pri čemu se Tosar posebice ističe novom ulogom genijalnog mizantropa lišenog ljudskih emocija. Njegova je uloga u ovom filmu novi oblik koji je filmski kameleon u njemu poprimio. Nakon sirove „Ćelije 211“ („Celda 211“(2009)) ili političke „I kišu također“ („También la lluvia“ (2010)), Tosar ponovno daje jednu potpunu ulogu oslobođenu očekivanih žanrovskih klišeja i stereotipa, te izazivajući jezu u gledatelja upravo u najbanalnijim i najbenignijim trenucima. Dakako, njegov je filmski, ali i realni antipod prekrasna Marta Etura koja s lakoćom utjelovljuje veselu Claru te, sada već uobičajeno, izaziva apsolutnu simpatiju i empatiju kod gledatelja, što joj je i najveći adut da bude miljenica publike španjolske kinematografije, ali i potencijalna mana jer je Eturu nemoguće zamisliti u drukčijim ulogama, poput šarolikog Tosara, a za to je uvelike zaslužna i njezina filmografija.
No „Slatko spavaj“ (špa. Dok spavaš), loše prevedenog naslova, diretkno preuzetog od engleske inačice, iako zakašnjeli film u hrvatskim kinima, jedno je od najnapetijih i svakako najboljih ostvarenja trilera u recentnoj žanrovskoj produkciji. Svakako je osvježenje u odnosu na dominantnu američku kinematografiju i njihove davno iskorištene, neinventivne eksperimente unutar žanra sa šabloniziranim krajem. Kodovi i konvencije žanra u „Slatko spavaj“ stoga ne odgovaraju onima američke produkcije, pa tako svježi suspense vodi k neočekivanom kraju koji nije nužno američki sretan.
Ocjena: 8/10
(Canal+ España, Castelao Producciones, Coser y Cantar, 2011.)