U sklopu programa Cintestinefest, u hrvatskim se kinima mogao pogledati jedan najuzbudljiviji triler posljednjih godina, ‘Slatko spavaj’ (‘Mientras Duremes’ (2011)) španjolskog redatelja horor filmova, Jaumea Balageróa.
Između drugog i četvrtog nastavka sada već serijala „[REC]“ (redatelj trećeg bio je Paco Plaza), Jaume Balageró po prvi je puta u svojoj redateljskoj karijeri napravio autorsko-poetički pomak, eksperimentirajući sa trilerom, žanru bliskom omiljenom mu hororu. Naime, film prati sistematičnog dijabolika, podvornika Césara (Luis Tosar), u grandioznoj, ali dekadentnoj secesijskoj stambenoj zgradi u Barceloni, gdje se svakonoćno strpljivo zavlači pod krevet atraktivne i vječno nasmijane stanarke Clare (Marta Etura), da bi joj se tijekom noći, dok ona spava, zavukao u krevet. Césarov plan gradira od relativno bezazlenog zavlačenja u postelju, do postepenog napadanja Clarine ljepote i njezina tijela na više razina. Postavljajući joj iritirajuća sredstva u kozmetičke preparate, César tako uzrokuje iritacije na njezinoj koži, želeći joj maknuti smiješak s lica – jedina stvar koja bi nakratko ublažila njegovu melankoliju i ispraznost. No Césarov plan postaje sve monstruozniji i iako mu je dobrodušna Clara u fokusu, ona nije jedina s čijim se životom poigrava.
Balageró ponovno uspješno manipulira žanrovskim kodovima i konvencijama, obrćući naša očekivanja utemeljenja na poznavanju žanra trilera, pa tako nesumnjivo uspijeva ostvaririti hitchcockovsku dimenziju suspensea, poigravajući se s pažnjom i kulminacijom napetosti u gledatelja u ključnim trenucima. Stoga je i kod njega protagonist, u ovom slučaju antagonist, psihološki razrađen i izrazito plastičan sardonik i mizantrop koji aludira na rasap španjolskoga društva usred aktualnih društvenih promjena koje sustavno eliminiraju one s margine – radničku klasu, iako je ona upravo pokretač (španjolskog) društva. No upravo njegova marginaliziranost, kako društvena, tako i fizička (smješten je u podrumu zgrade, a radi u prizemlju, dakle na simboličnom dnu), kao i njegova instrumentalizacija daju mu pristup životima stanara. César ih tretira s porcijama punokrvnog sadizma, no oni i dalje ignorantno ne uviđaju očito jer je César ipak dno društvene ljestvice. U njegovom pozicioniranju na društvenoj stratifikaciji iznimno važnu simboliku ima leitmotiv lifta i stubišta kojima se César kreće vertikalno, konotativno i denotativno prodirući u više društvene slojeve. Ovakvo organiziranje filmskog prostora tipičan je Balageróv postupak gdje upravo arhitektonska forma, najčešće stambena zgrada, postaje najvjerniji suradnik antagonista, a nerijetko i sam protagonist, pa tako secesijska zgrada izvanfilmski komunicira sa svojim pandanima iz prva dva nastavka fantastičnog i svježeg horora „[REC]“, odnosno zgradom kršćanske sekte u „Bezimenima“ („Los Sin Nombre“ (1999)).
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=pJFXlyd9JwM[/youtube]
Odličnu i prepoznatljivu režiju nadopunjuje i sama gluma dvoje vodećih španjolskih glumaca, Marte Eture i Luisa Tosara, pri čemu se Tosar posebice ističe novom ulogom genijalnog mizantropa lišenog ljudskih emocija. Njegova je uloga u ovom filmu novi oblik koji je filmski kameleon u njemu poprimio. Nakon sirove „Ćelije 211“ („Celda 211“(2009)) ili političke „I kišu također“ („También la lluvia“ (2010)), Tosar ponovno daje jednu potpunu ulogu oslobođenu očekivanih žanrovskih klišeja i stereotipa, te izazivajući jezu u gledatelja upravo u najbanalnijim i najbenignijim trenucima. Dakako, njegov je filmski, ali i realni antipod prekrasna Marta Etura koja s lakoćom utjelovljuje veselu Claru te, sada već uobičajeno, izaziva apsolutnu simpatiju i empatiju kod gledatelja, što joj je i najveći adut da bude miljenica publike španjolske kinematografije, ali i potencijalna mana jer je Eturu nemoguće zamisliti u drukčijim ulogama, poput šarolikog Tosara, a za to je uvelike zaslužna i njezina filmografija.
No „Slatko spavaj“ (špa. Dok spavaš), loše prevedenog naslova, diretkno preuzetog od engleske inačice, iako zakašnjeli film u hrvatskim kinima, jedno je od najnapetijih i svakako najboljih ostvarenja trilera u recentnoj žanrovskoj produkciji. Svakako je osvježenje u odnosu na dominantnu američku kinematografiju i njihove davno iskorištene, neinventivne eksperimente unutar žanra sa šabloniziranim krajem. Kodovi i konvencije žanra u „Slatko spavaj“ stoga ne odgovaraju onima američke produkcije, pa tako svježi suspense vodi k neočekivanom kraju koji nije nužno američki sretan.
Ocjena: 8/10
(Canal+ España, Castelao Producciones, Coser y Cantar, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
