Slayer i Megadeth: Apokalipsa na rubu grada

Žešća polovica Velike četvorke sinoć je u Zagrebu dobrano prodrmala temelje Arene. Megadeth je odškrinuo, a Slayer širom otvorio vrata thrash metal pakla.

Tom Araya – Slayer (Foto: Zoran Stajčić)

Četiri tisuće ljudi točno je znalo po što dolazi u do pola skraćenu dvoranu Arene – po porciju thrash metal zvuka stare škole, u kojoj nema mjesta za raskošni light-show, nakićenu hi-tech pozornicu, kao ni za previše praznog hoda. To su i dobili, i to u količini i obličju koje vjerojatno ni milimetra sinoć nisu odstupale od onoga kako je to izgledalo nekad. Iako su ovi thrash velikani na sceni gotovo trideset godina, „European Carnage“ turneja ni u kom slučaju nije vozikanje ostarjelih veličina do obožavatelja koji ih se još sjećaju. Ne vrijedi to za Mustaineov Megadeth, a još manje za Arayin Slayer. Heavy zvuk je jedino za što znaju u životu i mjesta za puko odrađivanje tu nema.

Gitare „na ve“, dvostruki vratovi, savinuti u koljenu, s kosom preko očiju, Megadeth je otvorio s „Trust“, „In My Darkest Hour“ i slavnima „Hangar 18“ i „Wake Up Dead“. Dave Mustaine, David Ellefson i ostatak društva nikad nisu bili pretjerano koncertno atraktivan bend. No, teškim riffovima, kompliciranim solažama i apokaliptičnim porukama u kratkom su vremenu uspjeli postati „velikima“, a fanove u čvrstom stisku drže do danas. Isto tako, Mustaine jednostavno nije rođen za pjevača, ali se ne da. Još od vremena kada je htio dokazati zločestoj Metallici da ipak vrijedi, svoj kreštavi vokal uspio je ustoličiti u prepoznatljivi brend Megadetha i s ne previše mašte, radeći po heavy metal shemama nastalima u osamdesetima, izroditi opus grupe koji je danas uglavnom legendaran.

Drugim riječima, talenta za napisati moćnu heavy metal himnu ipak ima. Svi koji su sinoć uživo čuli „Sweating Bullets“, „A Tout Le Monde“, a pogotovu „Symphony of  Destruction“ i vrhunac nastupa „Peace Sells“, uvjerili su se u to. Ovaj novinar svjedočio je Megadethu nekoliko puta i zaključak je uvijek isti – koliko god oni davali sebe na pozornici, a daju sve što znaju, ne mogu bolje od solidnog. Vrlo dobrog solidnog. Uostalom, sama struktura njihovih pjesama je takva da katarzičnog orgazma na koncertu ne može ni biti.

Megadeth vam rasparaju uši, riffovima zakucaju u pod, zahvale se i odu, no zato Slayer uvijek bez greške u dvorani naprave apsolutni delirij. Tako je svaki put kad svrate u ove krajeve; u Ljubljani ’94., u Domu sportova ’98., a i sinoć u Areni, ljeta vražjeg 2011. Od trenutka kad publika prepozna prve udarce Lombardovog bubnja na „War Ensemble“, kad krene prepoznatljiva dupla solaža iz „Dead Skin Mask“ ili savršeno posložen instrumentalni uvod u „Seasons in the Abyss“, vrata pakla više se ne mogu zatvoriti.

Dave Mustaine – Megadeth (Foto: Zoran Stajčić)

Obojani standardnim crvenim i bijelim reflektorima, Tom Araya i njegov vjerni pratitelj Kerry King (na gitari je bolesnog Jeffa Hannemana zamijenio Pat O’Brien iz Cannibal Corpsea) zavladaju prostorom, pretvore ga u mrtvački kovčeg, pa tko preživi sat i nešto tutnjave pričat će unucima iz kakvog se grotla izvukao.  Za razliku od onoga što ćete gledati na Bon Joviju, Slayeri su se rasporedili po siromašnoj bini svatko u svoj kutak i održali još jednu lekciju svima onima  koji misle da mogu svirati brže od njih, a da to zvuči suvislo. Rodonačelnici mnogih ekstremnih vrsta metala koje su se pojavile godinama nakon njih, i pod njihovim izravnim utjecajem, Slayer su do danas ostali pojam melodiozne žestine koju je moguće kopirati, ali ne i nadmašiti.

Među njihovim suludim riffovima ima još nečega. U stanju su probuditi iskonske nagone kod obožavatelja, a da ni oni sami ne znaju što ih je snašlo. U Ljubljani sam svjedočio kako cijeli jedan red na tribinama hipnotizirano pali vlastite jakne, u Areni su sinoć su, u sumanutom krešendu između udarničke „South of Heaven“, mahnite „Raining Blood“ i završne himne „Angel of Death“ letjela tijela, parale se majice, vadile se aluminijske ograde iz ležišta… Agresija? Ne. Samo nenadani osjećaj slobode, koji je eksplodirao ispod dobro potkoženih naslaga svakodnevnih frustracija. Slayer oslobađa učinkovitije od rada.

Megadeth i Slayer. Pogođena kombinacija. Prvi odškrinu vrata pakla, drugi ih širom otvore. A i Arena je položila ispit – ostala je stajati, nakon svega…

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh