Sleepyheads, Kralj Čačka i Moskau u Vintageu – kad se sve kockice poslože

Stilski međusobno disonantni, Sleepyheads, Moskau i Kralj Čačka priredili su jednu iznimnom bogatu zvukovno-stilsku večer u Vintage Industrial Baru.

Kralj Čačka u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Jedna od najboljih karakteristika programa Dozvoljeni četvrtak kojeg već skoro godinu dana organizira nezavisna regionalna top lista Muzika je Zvonko Radost jest stilska neopterećenost unutar večeri koje se po pravilu događaju jednom mjesečno. Kao netko tko prati koncertna zbivanja, mogu reći kako mi žanrovsko slaganje izvođača i samim time i koncertnih večeri više-manje zna biti dosadno u usporedbi kad netko od organizatora zaigra izvan tih skučenih okvira. Jer čemu sputavanje?

To je bio način razmišljanja koji je imao smisla prije 20-30 godina kad su se tek stvarali neki supkulturni ogranci, a ne danas kad su to već dobrano okoštala tkiva s dobro poznatim obrascima. A ne treba gubiti iz vida da je glazba uzbuđenje koji voli promjenu dinamike, ozračja i ambijenta unutar nje same. Gledano na taj način Dozvoljeni četvrtak ne donosi piramidalni koncertni scenarij po sistemu od najgoreg do najboljeg izvođača, već uvijek nudi tri zasebne priče u kojoj nema klasičnog headlinera, kao ni klasičnih ‘luzera’ koji otvaraju koncertnu večer.

Nekad to zna funkcionirati i kao zajednički sklop, ali to su ‘retki petki’, pardon, četvrtci. Sinoć se dogodio jedan od njih.

Tri izvrsne priče od koje svaka zasebno može imati (i ima) svoju publiku dok su se kao naizgled sumanuti stilski sklop kockice slagalice posložile u jednu izvrsnu i gotovo neponovljivu večer. Šteta je jedino što tome nije posvjedočio pun klub, ali sudeći po presjeku publike među kojom se našao solidan broj zagrebačkih glazbenika, može se zaključiti da su sinoć bili svi koji su trebali biti.

Sleepyheads u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Sleepyheads u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Da je bilo tko otvorio večer, a ne Sleepyheads bila bi to pogreška. Ovako, ova izvrsna indie rock četvorka vozila je sigurno i zapaljivo svoj materijal, uistinu svjetskog potencijala, daleko od bilo kakve sanjivosti, na što ime upućuje. Na sigurnu ritam sekciju koju čine basist Domagoj Bajtal i opako razigrani bubnjar Giša često su, kao u naizmjeničkoj izmjeni vatre prštale gitare frontmena Vedrana Šuvaka i Danijela Brdara (inače pjevača i gitariste vinkovačkog benda Mlinski kamen). Obzirom da sam ih po prvi put gledao uživo, izvrsna mi je bila i ta ‘nova’ uloga Danijela Brdara u kojoj je bio sigurni sideman, iako je najveći dio svoje karijere bio frontmen i glavna gitara u svom bendu. Šuvakov zvonki vokal je pak zaštitni znak ovog benda i lijepo je bilo vidjeti i čuti sklad Sleepyheadsa u kojem svatko zna svoju ulogu i ne krade prostor drugima.

Pauza između Sleepyheadsa i sljedećeg nastupa rezerviranog za Kralja Čačka nije postojala. Na pozornici su se izmenjivali Ivan Grobenski i Ivan Laić iz grupe Moskau, koji su i prije okupljanja sastava bili poznati u krugovima slam poezije. Britko i glasno su poetsko-filozofski rešetali našu svakidašnjicu, da bi se u sličnoj slam maniri, ali s glazbenom podlogom waitsovski na to nadovezao nastup Kralja Čačka (pravog imena Nenad Marić) sa svojim komornim jazzy-blues sastavom koji je po prvi put te večeri zasvirao u Zagrebu.

Ivan Laić u zamahu slam poezije (Foto: Tomislav Sporiš)

U poetici bi se mogle povući neke paralele s Aleksandrom Stojkovićem ST-om iz Goribora, no Kralj Čačka nema taj stav čovjeka neprovatno survanog u ponor, već mu je izričaj protkan tim nekim, nazovimo ga, građanskim nokturnom pomiješanim s kabaretskom šlageristikom, nešto kao Ivo Robić meets heroin i dešifrira svu malograđansku skučenost jednog društva u propadanju. „Kolega“, „Deda Mraz je švorc“, „Kako izgleda jutro“, „O gradovima“… nizale su se pjesme koje su u sebi mirile jazzy zvuk prošlosti češući se nonšalantno prigušenim gitarskim solima o americanu dok je ispjevana poezija Kralja Čačka dobrih sat vremena hipnotizirala publiku zaključno s njegovim ‘najvećim’ underground hitom „Moj avatar“ kojim je transcedentno napustio svoje tijelo.

Moskau u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Također ista konstatacija kao i za Sleepyheadse, da nije nastupio drugi po redu, ne bi valjalo, kao što su Moskau morali nastupiti zadnji, posebice nakon urnebesnog finala s „The Forest Party“ kad je devet ljudi na pozornici gotovo pa ritualno prizivalo demone. Kao instrumenti su za tu priliku poslužili i sušilo za rublje koje je na kraju demolirano na pozornici, kao i prometni znak po kojem je Laić u transu i skakao. Među tih devet ‘šumskih partijanera’ nalazilo se i dvije trećine nedavno ugaslog benda Vlasta Popić – Tena Rak je tako ‘gnječila’ harmoniku dok su ritualno režale tri električne gitare i na momente pomahnitali saksofon. No daleko od toga da je to bila nekontrolirana buka. Imala je ta grmljavina itekako moćan magnetski ritam koji je otvoreno pozivao na otpuštanje svih društvenih kočnica i sprega kroz hipnozu bukom i ritmom. Pjevač i gitarist Ivan Grobenski majstorski je držao tenziju, posebice u završnici kad su se nanizale „The Daughters“, „Courthouse“ i „Season In The Sun“ (ova posljednja je usput kazano jedna od najsmislenijih obrada u posljednje vrijeme), dok je njegov imenjak Laić kroz koncert recitirao Knjigu postanka, svirao klavijature ili pak spomenuti prometni znak.

Cijeli nastup nije ostavljao prostora sumnji, bio je to bend potpuno uživljen u svoju misiju bezobzirnog glazbenog kolektiva koji svjesno briše mnoge stilske granice, nameće buku filzofiji i upumpava filozofiju u buku. Iako je njihov album prvijenac „Dirty Ground“ ovogodišnje iznenađenje, koncerti su definitivno najbolji način za osjetiti istinsku sirovu strast. Ujedno je takvo ‘pomahnitalo’ finale bila najbolja opcija za završetak sinoćnjeg Dozvoljenog četvrtka.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh