Slift ‘Ummon’ – najopakiji psych monstrum ove godine dolazi iz Francuske

Burna vremena – odlična glazba. Možemo reći da je to postalo poslovica. No, ovo se ne odnosi na ovo naše trenutno uzbudljivo pandemijsko vrijeme i ovo mjesto, već na prošlu 2019. godinu u kojoj je najburnije bilo na ulicama francuskih gradova.

Slift ‘Ummon’

Sjećate li se još ‘žutih prsluka’ i kotrljajuće revolucije u Francuskoj? Taman prije nego li je krenula korona-katastrofa u Ljubljani je u posljednjim trenucima staronormalnog održan festival MENT, na kojem su se između ostalog predstavili i potentni novi izvođači s francuske scene – svi odreda izvrsni, nebitno u kojem glazbenom žanru djelovali. Glazba puna onog peckavog naboja koji se ne može osjetiti u projektima i bendovima koje fura isključivo biznis.

Ljubljanski klub Menza pri koritu, francuski psihodelični rock trio Slift definitivno je razorio svirkom. Potom oduševljeno pozvani na bis, spomenuti Francuzi su priredili novu desetminutnu katarzu. Da sam kojim slučajem prvo slušao njihov album, teško bi me netko mogao uvjeriti da toliku silinu i bogatstvo zvuka stvara trojac u klasičnoj postavi gitara-bas-bubanj. No to što je bilo obratna situacija je proizvelo drugi efekt, a to je da sam njihovom studijskom materijalu pristupio s priličnom dozom skepse, u smislu da me u Ljubljani tu večer nije slučajno ponijelo pivo više, a ne Slift.

Njihov album „Ummon“ objavljen u veljači ove godine pravi je biser novog psych rocka koji derivira, hajmo reći, sve najbolje iz prog i hard rocka, kao i psihodelije u smislu kreiranje maštovitih zvučnih pejzaža, ali izbacujući iz izričaja solističku egomaniju, bar onu vrstu koja kvari opću sliku i služi u nečije osobne instrumentalističke afirmacije. Taj pristup je općenito karakteristika psych ogranka, bez obzira je li u kombinaciji sa stonerom ili vuče inspiraciju iz zvuka 1970-ih (u posljednje vrijeme prilično je popularan zvuk davno ugašene scene Indokine, kao i primjese tuareškog rocka) i upravo zbog isključenosti egomanije iz priče, ta scena se dugo krčka zadnjih godina, ali ne izbacuje planetarno poznate zvijezde (možda su tu posljednji bili Tame Impala dok nisu ušli u soft post disco komercijalu). No zato je i dostupna u manjim prostorima. U klupskim razmjerima, do gašenja koncertnih aktivnosti, su i jednu Hrvatsku često posjećivali najšarolikiji psych rock bendovi iz cijelog svijeta.

No da se vratim na album „Ummon“, riječ je vrhunskom psych rock uratku, koji je istovremeno nabijen gitarskim pasažima i rifovima, a s druge ambijentalno širok poput izmaštanog putovanja svemirskim prostranstvima. „Ummon“ je zvučna psihodelična svemirska avantura par excellance, jedna od onih koja vas neće bezrazložno ‘spuštati na Zemlju’. Derivira hard rock taman toliko da bi vam rifovima dali na ubrzanju, ali vas niti jednog trenutka neće uputiti na maratonske solo staze koje su svojevremeno proslavili Jimmy Page ili Ritchie Blackmore. Vokalna energija također je usmjerena u to ‘zajedničko putovanje’ na kojem su članovi Slifta: Jean F. Canek F. i Rémi F., inače svi redom iz grada Toulousea.

Uvodna, ujedno i naslovna pjesma „Ummon“ odmah dokazuje koliko je bend vješt u riffu i ritmu, ulazeći u drugom dijelu pjesme u stoner ozračje. „It’s Coming…“ samo naizgled spušta loptu no u funkciji je predikcije dolaska nečeg većeg i moćnijeg, te je krasi odlična suspenzija. To ‘veće i moćnije’ može biti već naredna „Thousand Helmets Of Gold“, ni prije je riječ o prvom od brojnih magičnih poglavlja koje Slift otvara. Jedno od njih je već naredna desetminutna meditirajuća mantra „Citadel On A Satellite“, da bi potom mamutskom težinom nagazila „Hyperion“ koja nosi i elemente mongolskog tradicionalnog dubokog višeglasja.

„Altitude Lake“ kao da vodi u visine nekog tajanstvenog hrama kojim odzvanjaju korali, a naredna „Sonar“ u mračne dubine oceana, o onda „Dark Was Space, Cold Were the Stars“ nevjerojatnom lakoćom otvara kozmičko prostranstvo koje dodatno šire „Aurore aux confins“ i „Sơn Đông’s Cavern“.

No kraj albuma je posebna priča. Slift su za kraj čuvali ‘posebno čudovište’, skoro pa ono koje je još najavljivala „It’s Coming…“, a to je trinestminutni tour the force njihove vizije pshodelije sažet u naslovu „Lions, Tigers and Bears“ – to nije bomba, već bombardiranje koje ne prestaje, a i kad naizgled prestane, salve se ne stišavaju. Dakle, ako uistinu uživate u tome da vas neki bend raznese rifovima i energijom, onda je „Lions, Tigers and Bears“ moment grupe Slift koji bi se čak mogao usprediti i s „Free Bird“ grupe Lynyrd Skynyrd (s kojom uistinu nemam namjeru ništa uspoređivati, ali se eto dogodilo).

U konačnici, ako ne vjerujete da se danas može snimiti (pretežito) gitaristički rock album koji će vas samljeti virtuoznošću (prvenstveno ideje, a potom i svirke), „Ummon“ će vas ubijediti da ste u krivu. Svijet se odavno promijenio. Pa prateći tu misao ne treba nimalo čuditi da je ove godine, gledano dosad, najbolji album rock psihodelije snimljen u Francuskoj. Ovo višeslojno ‘čudoviše’ naziva „Ummon“ neće vas puštati mjesecima. Garantirano.

Ocjena: 10/10

(Vicious Circle Records / Stolen Body Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X