Slipknot na novom izdanju nudi pregršt uzbudljivih trenutaka u frenetičnom putovanju uvrnutim zvučnim pejzažima.
Početkom prošle godine Corey Taylor, frontmen grupe Slipknot, u intervjuu je izjavio da mrzi modernu rock glazbu. „Najviše me frustriraju oni koji uzmu nešto što postoji oduvijek, a zatim to u osnovi prerade i nazovu novim – iako je u pitanju potpuni derivat. Znate i bend od kojeg kradu – čak ni ne pokušavaju ukrasti od gomile bendova“, istaknuo je Taylor. I zaista, čini se da je pogled u retrovizor postala kreativna norma iz koje dobar dio mainstream rock bendova crpi inspiraciju, a za potvrdu tih tvrdnji dovoljno je poslušati samo neka od ovogodišnjih izdanja.
Dok je prošle godine davao navedeni intervju Taylor je s ostatkom benda pripremao novi album Slipknota koji je 30. rujna napokon ugledao svjetlo dana pod nazivom „The End, So Far“. Slušajući novi album stječe se dojam da metal titani iz Iowe ne samo da nisu gledali u retrovizore, nego su ih odvalili palicama i krenuli u divlju eksperimentalnu vožnju nepreglednim poljima američkog Srednjeg zapada.
Neočekivani zaplet kreće odmah, i to sa zvukom sumornih i atmosferičnih sintova u maniri Radioheada u prvoj pjesmi „Adderall“. Pjesma se nakon uvoda pretvara u blagu prog-rock stvar iz 70-ih godina prošlog stoljeća koju nose ritam sekcija i piano zaogrnuti prozračnim zvučnim efektima. I dok je nekima uvodna pjesma razvukla osmijeh na licu, drugi su se sigurno pitali jesu li uopće pustili pravu ploču na gramofonu. Nakon iznenađujućeg otvaranja, album nastavlja s „The Dying Song (Time To Sing)“, klasičnim soničnim razvaljivanjem u režiji Slipknota koje krasi nešto opuštenija i progresivnija struktura pjesme. U „The Dying Song (Time To Sing)“ Corey Taylor se kroz pitke i catchy vokalne melodije obračunava s polariziranim društvom koje uslijed bavljenja trivijalnostima ne primjećuje važnije probleme.
Brza i energična „The Chapeltown Rag“ s frenetičnim repanjem dodatno ubrzava vožnju albumom koji samo nakratko usporava u pjesmi „Yen“, posljednjem singlu koji se iz atmosferičnog i mračnog kolaža u pratnji melodije odsvirane na marimbama pretvara u žestoku anti-baladu sa solom DJ-a na gramofonu. Perkusije sjajno nadopunjuju bubnjeve te u nekim pjesmama drže vlastiti i sporiji tempo koji je drukčiji od ostatka pjesme pa slušatelju preostaje na odabir u kojem tempu će mahati glavom. Uz još nekoliko standardno žestokih brojeva među kojima iskače odlična „Hivemind“, pjesma „Acidic“ s elementima bluesa upakiranih u alternativni rock 90-ih dodatno širi glazbene granice ovog eksperimentalnog albuma. Pri tome Slipknot vrlo vješto zalazi na novi zvučni teritorij kojeg s lakoćom prilagođavaju i pretvaraju u kontrolirani kaos sa zavodljivim melodijama koje vas uvlače u njihov svijet. Putovanje završava melankoličnom i melodičnom pjesmom „Finale“ kojom se momci iz benda osvrću na dosadašnju karijeru punu uspona, ali i bolnih trenutaka te ponekih padova. „I know it’s a shame but I gotta stay… because I like it here“, kriptično poručuje Corey Taylor neizravno najavljujući nastavak putovanja devetorice maskiranih.
Album je prožet kulisom uvrnutih elektroničkih zvukova te mračnih i eksperimentalnih pasaža zbog kojih svaka pjesma zvuči kao da je u post-produkciji prošla kroz ruke Trent Reznora, benda Chrome ili radionicu braće Sinkauz. Vješto uklapanje palete zvukova i suptilnih melodija u mahom žestoke pjesme tjeraju vas da pjesmu poslušate još nekoliko puta dok ne pohvatate sve što se događa u tih nekoliko minuta.
Iako je u svojoj eksperimentalnosti vjerojatno istisnuo pokoju pitku pjesmu ili pop refren presvučen u distorzirani zid buke, zbog čega je nešto slabiji od prethodnog albuma, „The End, So Far“ taj nedostatak vješto pretvara u svoju prednost. Ovo je posljednji album kojeg je Slipknot izdao pod diskografskom kućom Roadrunner Records s kojom zaključuju suradnju i kako sad stvari stoje, momci nastavljaju dalje kao nezavisan bend. Testiranje granica vlastitog zvuka i širenje glazbenih horizonta u trećem desetljeću karijere hrabar je potez kolektiva koji očito uživa na putu u nepoznato.
Ocjena: 8/10
(Roadrunner Records / WMG / Dancing Bear, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
