Krema stoner i doom scene pronašla je pravu šifru za dekodiranje rada Slayera kojom su oslobodili sablasti skrivene u njihovim pjesmama.
Ideja za bend Slower nastala je prije četiri godine. Bob Balch, gitarist stoner legendi Fu Manchu u sklopu tečaja gitare učenici je pokazivao kako svirati „South Of Heaven“, jedan od najpoznatijih mračnih hitova Slayera. Obzirom da je ona bila početnica, Balch je pjesmu za nju usporio i pritom se iznenadio koliko dobro zvuči u novom ruhu. Balch se nastavio poigravati s katalogom Slayera pritom složivši nekoliko demo snimki za koje mu je trebao pravi bend.
Za realizaciju ideje okupio je kremu stoner i doom scene – Esbena Willemsa iz Monolorda, Scotta Reedera iz Kyussa, Amy Barrysmith iz Year Of The Cobra, Pedera Bergstranda iz Lowridera, i Lauru Pleasants iz Kylese.
Rezultat šarolike ekipe je hipnotičan, zlokoban i psihodeličan trip s teškim i masivnim riffovima koji frcaju na svakom koraku. Slower kao da je pronašao pravu šifru za dekodiranje rada Slayera kojom su oslobodili sablasti skrivene u njihovim pjesmama. Jedino tako možemo objasniti novu dimenziju i mračnu vibru koje su oslobođene nakon što su više desetljeća bile skrivene iza nemilosrdnog i frenetičnog tempa, zaštitnog znaka kalifornijskih thrashera.
Odluka da na albumu pjevaju ženski vokali jedan je od najboljih poteza koje je Balch povukao jer su glasovi Laure i Amy ključan doprinos jezivoj atmosferi u pjesama. Njihovi nježni i anđeoski glasovi suprotstavljeni su žestokim riffovima čija se masnoća može mjeriti s fritezom fast fooda na ZET-ovom okretištu na Savskom mostu. No Laura i Amy ne djeluju umirujuće. Upravo suprotno – njihovi sanjivi glasovi samo pojačavaju nelagodu zbog koje ste stalno na rubu stolice, kao kad u drugom dijelu kultne trilogije Evil Dead očekujete naglu transformaciju Ashove djevojke u grotesknog demona. Na ploči inače sviraju dvije postave. Na prve četiri pjesme sviraju Willems, Balch, Barrysmith i Bergstrand, dok na „South Of Heaven“ Laura pjeva umjesto Amy, a Scott Reeder je zadužen za bass gitaru.
Inače dobro poznati klasici praktički su neprepoznatljivi u doom i sludge ruhu. Jedino što ih odaje su tekstovi i poneki riff, no neprepoznatljivost samo daje dodatnu vrijednost Slowerovim verzijama koje vrve aranžerskim umijećem. Ustvari, najzanimljiviji aspekt albuma upravo je pristup glazbenika u naoko jednostavnom zadatku, a to je zaustavljanje jureće progresije i odabira najprikladnijeg načina za sviranje u slowmotionu.
Od topota duple pedale Willemsova bass bubnja koji u opuštenijem tempu nosi „War Ensemble“ i „Dead Skin Mask“ do kaotičnih gitarističkih solo dionica, koje u Balchovim rukama na momente dobivaju bluzerski štih, samo su neki od primjera kroz koje su pjesme dobile ne samo na atmosferi i karakteru nego i na minutaži. Tako je pjesma „War Ensemble“ s nepunih pet minuta produžena za još pet i pol čime je pretvorena u doom-sludge gargantuu koji vas ščepa kroz zvučnike i ne pušta do kraja albuma. A na samom kraju prigodno vas čeka „South Of Heaven“ koja kroz eksploziju fuzza obuzima vaše tijelo i tjera vas na prigodno cupkanje nogom i headbang.
Slušajući ovaj album obrada ne možete se ne zapitati kako se toga nitko nije dosjetio prije. No, jednostavna i efektna ideja samo je prvi korak i zato je dobro da su ju upravo Balch i ostatak ekipe razradili u koncept s impresivnim rezultatom. Nadamo se da će Slower nastaviti usporavati katalog Slayera, ali i drugih poznatih teškaša. Ima još pregršt dobrih pjesama koje zaslužuju zaron u fritezu.
Ocjena: 9/10
(Heavy Psych Sounds, 2024.)