U nedjeljnu večer plesalo se u sauni na mističnu tropikaliju koja zvuči kao soudtrack svemirskog vesterna.
“Kad budeš pisao report, napomeni da su organizatori zaboravili zaračunati dodatnu naknadu za korištenje saune,” rekao mi je Emir Fulurija, veliki mag ovdašnje glazbene scene specijalizirane za ono što se više ne zove ni etnom ni world musicom, na sinoćnjem koncertu meksičke cumbia atrakcije Sonido Gallo Negro kad smo obojica izišli na terasu Močvare uhvatiti pokoju molekulu kisika kakvih je u klubu drastično nedostajalo. Dodao je kako je svaki posjetitelj izgubio barem po kilogram, a sam bend je još na tonskoj probi izjavio kako čak ni u Mexico Cityju temperature ne dosežu takve visine, i moglo im se povjerovati jer bilo je doista pakleno unatoč ventilaciji koja je radila cijeli dan.
Sonido Gallo Negro došli su do mojih ušiju, a vjerujem da je takav slučaj bio i s većinom njihove publike, tamo negdje prije malo više od deset godina kad su objavili svoj drugi album, a prvi za još uvijek najsnažniju global sounds etiketu Glitterbeat Records. “Sendero místico” bio je jedan od albuma koje sam najviše slušao te 2013., a pjesme poput “Alfonso Graña (Selvatica)” redovno sam ubacivao u početke DJ setova kad bi trebalo probiti led i razdrmati publiku zaraznim plesnim brojevima.
Za istog izdavača izbacili su još i “Mambo Cósmico” i zatim mi potpuno nestali s radara, pa sam se iskreno razveselio kad sam vidio da ih program Vrelo zvuka dovodi u Zagreb. Bit će da sam prije deset godina mislio kako je teško da će neki manje poznat bend iz Meksika potegnuti sve do naših krajeva, ali eto pokazalo se kako je ovo već drugi sastav iz te države koji slušamo u našem gradu u rasponu od svega četiri dana, nakon što su koncertni dio INmusic Festivala u srijedu zatvorili njihovi otkačeni zemljaci Descartes A Kant.
Unatoč spomenutoj nesnosnoj vrućini, kao i činjenici da sviraju u nedjeljnu večer, ovi prvaci psihodelične cumbie privukli su solidan broj znatiželjnika i ljubitelja egzotičnih ritmova, pa se tako do kraja njihovog nastupa plesalo u atmosferi fešte za slobodan vikend u paklu. Za potpuni doživljaj meksičke fieste nedostajale su samo cucarache prosječne veličine omanjega psa, ali se u publici našao i jedan omanji pas veličine prosječne meksičke cucarache, pa smo zaključili da i to može proći kao relativno dostojna zamjena.
Sedmeročlani sastav generacijski i spolno šaren, odjeven u crne majice sa znakom “X”, minimalnom komunikacijom na španjolskom, ali zato s konstantnom paljbom plesnih ritmova, dizao je atmosferu pjesmu za pjesmom miješajući elemente iz različitih stilova. U jednom su trenutku tako Meksikanci ispalili i hit njemačkog benda Kraftwerk u atmosferi talijanskog kompozitora Ennija Morriconea i kolumbijskom ritmu, s robotskim vokalima svojstvenim izvornom izvođaču, ali i s dobrom dozom psihodelije iz twangy surf rock električnih gitara, a pogotovo iz tripoidne klavijature koja je dominirala skladbom. Na papiru zvuči kao prava kupusara, ali uživo savršeno funkcionira ta mistična tropikalija kao stvorena za soundtrack svemirskog vesterna, pogotovo kad vidite da je svira bend skriven iza blistavih šarenih maski ispod šarajućih svjetlosnih efekata.
U intervjuu s organizatorom izjavili su da su počeli svirati cumbiju u činu pobune protiv stagnirajuće rock struje. Premda, naravno, cijeli mamutski korpus rocka ne možemo u potpunosti otpisati, svakako je dobro da sve više bendova iz različitih krajeva svijeta dolazi jašući na valovima glazbe koja potječe iz Južne Amerike, Afrike i Azije donoseći nove uzbudljive ritmove uvijek rastućoj i za egzotiku zainteresiranijoj publici. Svima koji se ubrajaju u takvu publiku od srca preporučamo da daju priliku ovom bendu, a samom “Zvuku crnoga pijevca” poručujemo da podržavamo njihovu bunu i da se ni u bunilu ne bismo bunili kad bi nam došli u još koji posjet. Po mogućnosti kad će temperature biti nešto niže, a posljedično i plesanje lakše.