Najnoviji film iz radionice Pixar studija donosi kompleksnu i konceptualnu priču djelimično prilagođenu dječjem uzrastu, no daleko više skrojenu za odrasle gledatelje. Njima donosi pouku o korisnosti upornosti prema životu koji duševnim bogatstvom nagrađuje one koji ga pokušavaju živjeti, spram onih koji ovaj svijet doživljavaju kao puku materijalistički omeđenu igru.
Priča animiranog filma „Soul“ prati sudbinu Joea Garnera, fiktivnog profesora glazbenog odgoja koji još uvijek živi san da se može probiti kao profesionalni jazz glazbenik. Taj prvi Pixarov film koji se bavi sudbinom afro-američkog karaktera otkad spomenuti studio animacije postoji debitirao je na London Film Festivalu početkom listopada prošle godine. Bio je planiran za kino dvorane, ali neizvjesnost corona-godine rezultirala je njegovom premijerom na Disney+ kanalu na Božić, pa se može reći da je to bio dobar ishod, jer ta topla ljudska priča o glazbeniku kao da je skrojena za okolnosti u kojima treba pružiti nadu ljudskoj populaciji ovog planeta koja uglavnom preživljava u uvjetima karantene.
U svom psihološkom pristupu „Soul“ podsjeća na animirani fim „Up“ – film je prilagođen dječjem uzrastu, ali njegova prava publika su odrasli. Dakle, ona poznata zamjena uloga ciljanih populacija: animirani film za odrasle tijekom kojeg im djeca neće visjeti za vratom i govoriti da im je dosadno. Gotovo ga se može smatrati edukativnim filmom koji se koristi svim mogućim trikovima visokobužetne animirane kreacije i fantazije kako bi osvijestio u nama neka daleko humanija bića.
Jazz glazba kao metoda polemiziranja determinizma, tj. metafizičke teze da postoji samo jedna budućnost s obzirom na događaje iz prošlosti i zakona prirode, pokazala se izvrsnim izborom. Proživjeli smo godinu katastrofalnog perioda za glazbenike i njihove sudbine, dok drama oko pravedne raspodjele glazbenih prava ne jenjava. Teško je onima komercijalnog izričaja i s velikim tiražama, a što tek reći o džezistima čiji tantijemi su bili mizerni desetljećima i prije krize i koji su uistinu živjeli od ‘istraživačkih kreacija’ od koncerta do koncerta?
Dakle, biti usmjeren prema jazzu je i prije kobne 2020. značilo determinirati se za život u neuspjehu. „Soul“ se time posebno bavi, no to nije priča u kojoj se siromašna djevojka na kraju udaje za princa pa da fokus prema materijalnom zamračuje druge (važnije) aspekte. Film se upravo bavi bogatstvom duše i njenog zadovoljenja kroz glazbu, koja općenito nikad nije imala doticaj s ‘čvrstim tlom’, ali je uvijek pomagala našoj vrsti kad to tlo postane klimavog karaktera. Jazz upravo predstavlja tu sponu s dušom. Nije čak ni toliko važno što je u filmu prisutna glazba mahera poput Jona Batiste, Herbieja Hancocka i Terri Lyne Carrington koliko ‘dječjim jezikom’ prenesena strast prema jazzu (koji je s druge strane ujedno i najveća prepreka prema životnom uspjehu glavnog lika percipiranog konvencionalnim poimanjem njegove okoline).
Ulazak u radnji donio bi previše odavanje ključnih momenata i obrata, stoga će ih se autor ovih redaka što više pokušati kloniti, jer su se iz Pixara fantastično potrudili oko njih, kao i oko otvaranja jednog novog apstraktnog svijeta u kojem je nimalo slučajno odana počast jednom velikom vizionaru animiranog svijeta čiju sudbinu bi pojednostavljeno i Amerikanci mogli doživljavati kao sudbinu fiktivnog profesora Joa Garnera. A to je Dušan Vukotić, prvi čovjek u povijesti dodjela Američke filmske akademije koji je 1961. ‘iznio Oscara izvan SAD-a’, godine kad je njegov „Surogat“ potukao konkurenciju američkih kolega animatora, u prvom redu Disneyevu produkciju.
Priče o naprednosti nekadašnjeg Studija za crtani film pod okriljem Zagreb filma u Vukotićevo vrijeme nadaleko su poznate, gotovo jednako koliko su na ovom našem domaćem terenu nažalost prerijetko spominjane, a također je dobro poznata pričao o Disneyevom neuspješnom vrbovanju Vokotića, koji je, eto, odabrao živjeti i raditi u Zagrebu, gradu koji je iz dna duše osjećao svojim i u kojem je na kraju krajeva pronalazio inspiraciju koju je ostatak svijeta prepoznavao kao avangardnu.
Prošlo je gotovo 60 godina od trijumfa „Surogata“ i 22 godine od smrti Dušana Vukotića, a ugledni animatorski studiji Pixara i Disneya mu odaju neskrivenu počast u svojoj najnovijoj kreaciji magnitude blockbustera. Plošno osmišljeni likovi koji će se isprava činiti inspirirani Picassovim kubizmom u stvari su oni kakve je Vukotić osmislio u slavnom „Surogatu“, a u „Soulu“ ti likovi su: „spoj svih kvantnih polja univerzuma, koji se pojavljuje u formi koju ljudski mozak može razumijeti i nalaze se u fiktivnom svijetu koji se zove Veliko prije“, kako se predstavljaju u filmu.
Ako, dakle, Vukotićeva avangarda pripada „Velikom prije“ u svijetu animiranog filma, onda je, da prostite, to jednako poput isticanja vrijednosti „Metropolisa“ Fritza Langa kad je riječ o žanru distopijskog ZF filma. Pojam tog „Velikog prije“ kao univerzalnog ishodišta rezonira i u filozofskom i društvenom kontekstu u film „Soul“. „Veliko prije“ predstavlja i jazz koji je bio slavno ishodište glazbenog show businessa kakvog poznajemo danas. Tim jazzom, kao autsajderskom okaminom iz prošlosti, ‘inficiran’ je glavni lik koji je također autsajder u svijetu koji slabo validira ekspresiju glazbenog komuniciranja kroz formu improvizacije (koja je ujedno i dan danas jedna od najkompleksnijih formi glazbenog izražavanja). Ne treba posebno ni spominjati tu i rasni moment u kojem još uvijek mnoge ‘mentalne okamine’ ovog svijeta obitavaju, kad već i podatak o tome da je „Soul“ prvi Pixarov film s fokusom na afro-američku populaciju, govori sasvim dovoljno o tome koliko je potrebno napora za pomake koji su odavno trebali biti stvar normalnog civiliziranog ophođenja i razumijevanja.
Možemo preći i na slični preslik sudbine Dušana Vukotića. I on pripada „Velikom prije“, što je samo po sebi velika rijetkost naših prostora. I Vukotić je bio poput jazzista za svoju sredinu – avangardni umjetnik u sferi koja tada nije bila priznavana za umjetnost. Zanimalo ga je ispunjenje duše kroz njegovu životnu opsesiju, a ne zgrtanje bogatstva (obzirom da je odbio Walta Disneya). Godine 1998. umro je gotovo zaboravljen u našoj sredini koja često zna biti determinirana brojanjem krvnih zrnaca, da bi posthumno u suludoj igri sudbine, kakve su također karakteristične za Balkan, dobio ulicu u trgovačkoj zoni na zapadnom kraju Zagreba – ulicu u kojoj nitko ne živi, u kojoj nema nikakve akademije i koja se koristi za kupnju i dostavu obližnjeg prodajnog centra za namještaj. Autor filma „Surogat“, snimljenog u vrijeme kad su se rudimentarno počeli pojavljivati surogati ili nadomjesci za prave željene stvari, filma koji kao da je predvidio današnjicu u kojoj se polako gubi granica između stvarnosti i virtualnog surogata za stvarnost, dobio je tako ‘surogat ulicu’.
Za kraj bi trebalo reći da je „Surogat“ i filozofski utkan u „Soul“. Gotovo da se može reći da je put do duše posut zamkama nadomjestaka. Obiteljski film velikog pomaka u sferi animiranih blocbustera, uz to oslonjen na veliku ideju i stil velikana na kojeg bi svi mi trebali biti više ponosni, nego što jesmo. „Soul“ će vam izmamiti suze više puta, ali ne svojom patetikom, već stoga što će vas natjerati da preispitate i svoj životni put. Znat ćete vode li vas surogat-stranputice ili vaša prava nutrina.
Ocjena: 9/10
(Pixar / Disney, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
