‘Soundtrack za film koji nije snimljen’ u Kinoteci – strah od ljubavi

Kazališno–radijski dijalog, koji se sastoji od poetskih, proznih i glazbenih zapisa nastalih kao dijaloška razmjena tijekom zime i proljeća 2020./21. između zagrebačke pjesnikinje, kantautorice i dramaturginje Nine Bajsić i beogradskog pjesnika, kantautora i slikara Nenada Marića a.k.a. Kralja Čačka, sinoć je u Kinoteci imao svoju zagrebačku premijeru.

‘Soundtrack za film koji nije snimljen’ (Foto: Anita Nadj)

U izvedbenom segmentu gledano radijska drama dobila je glazbenu izvedbu uživo na pozornici, a stihovi te izvedbe dobili su sineastični kontekst. Također treba dodati da su tim proširenjem okvira u novom sjaju zasjali glavni glazbeni protagonisti, već spomenuti Bajsić i Marić.

Mlada Nina Bajsić je svojim kantautorskim radom već neko vrijeme prisutna na hrvatskoj glazbenoj sceni i prošla je klupski koncertni put i kroz nezaobilaznu Začaranu Močvaru, program kroz koji Nina Romić predstavlja između ostalog i mlade kantautorske snage regije. U tom smislu je „Soundtrack za film koji nije snimljen“ ujedno i fini afirmativni korak naprijed za nju.

Nenad Marić je pak veteran kantautorske scene, ime koje u matičnoj Srbiji okuplja solidno sljedbeništvo na koncertima, a također je istaknut i kao autor filmskih i soundtrackova srpskih serija. Iako se u nekoliko navrata predstavio hrvatskoj publici koncertima u Močvari, čini se gotovo nevjerojatnim koliko je istoj toj publici njegov poetsko glazbeni rad i dalje nepoznat, čemu se na koncu čudio i pisac Miljenko Jergović koji se također potrudio svoje čitalaštvo upoznati s radom Kralja Čačka. A možda dio problema leži u samom Marićevom umjetničkom aliasu, jer ‘Kralj Čačka’ mnogima u Hrvatskoj u uhu vibrira kao netko iz segmenta folkoteka. Možda to ime-epitet ne shvaćaju kao samoironični odmak pjesnika, već kao direktan atribut nekakvog vladara euforičnog večernjeg razbijanja čaša na narodnjačkim dernecima. U tom smislu ova vrsta kazališnog angažmana u hrvatskoj predstavi također može biti pozitivan pomak u afirmaciji Kralja Čačka, jer i ako ne znate ništa o njemu, nakon predstave ne možete izaći s krivim dojmom da zagasita teatarska atmosfera nije ‘prirodno obitavalište’ ovog intelektualca koji je majstor sivilu svakidašnjice udahnuti još zagasitije tonove.

Sama predstava simbolizira u mnogo čemu ovo vrijeme i individualne krize kroz koje prolazimo. Osmišljena je kao svojevrsna ljubavna priča na daljinu u kojoj neimenovana ‘ona’ (Bajsić) krizu prekida doživljava kroz slike svakodnevice Zagreba, a neimenovani ‘on’ (Marić) isto, ali kroz slike Beograda. Priča je to o strahu individualaca s već formiranim stavovima o životu i naučenima na onaj naš poznati balkanski mentalni tik viđenja uglavnom negativnog oko sebe kao opravdanja straha pred konkretnim izazovima i bježanju od nekog konkretnog životnog plana.

„Soundtrack za film koji nije snimljen“ je strah od puno stvari, ali najviše strah od ljubavi. Ljubav je breme kad se dogodi, jer zahtijeva promjenu navika u već formiranim mikrosvijetovima individualaca. Ona je breme od trenutka kad se dogodi, a još veće kad se bez nje ostane. Iako je ljubav smisao i ogroman nagonski pokretač, od nje se bježi i pojedinac. tj. pojedinka, se radije priklanja beznađu i odlučuje biti dio nesretne okoline i svakidašnjice, nego je prigrliti. Dakako, razdvojenost para i to još u ova ‘naša’ dva velika grada i istovremeno suprotstavljene sredine, također s bremenitom prošlošću iza sebe, ali koje na koncu privlači neopisivi magnetizam, dodatno podcrtavaju individualnu krizu u ovom kazališno-radijskom dijalogu. Također se iz svega iščitava i dodatna barijera pandemijskog nam vremena, iako se ona niti jednog trenutka izravno ne spominje, već kao da poput zle aveti obitava nad glavama.

„Soundtrack za film koji nije snimljen“, glazbeno-poetski street movie, kako se navodi u njegovom opisu, je intrinzično putovanje i koliko god se distrakcija pojavljivalo na tom putovanju, ono se konstantno svodi na putovanje prema samome sebi i momentu spoznaje da ne postoji isprika za bijeg od ljubavi. Jer je bijeg od ljubavi, ujedno i bijeg od samog života.

Dužina trajanja predstave prilagođena je izvedbama u pandemijskim uvjetima. Konkretno, nećete duže od jednog sata kao gledatelj biti prisiljeni imati masku na licu, ali ćete dobiti sasvim dovoljno vremena i za susret sa samim sobom da kroz priču protagonista na sličan način ‘udahnete’ spleen dvije metropole i sjetite se kad ste zbog ljubavi pali, tj. kad vas je ona izdigla na tren iz sredina u kojima se, da parafraziram stihove iz predstave; bolesno ruši i bolesno gradi.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X