Nekad slavni britanski elektronički hip-hop sastav jučer je napunio i rasplesao tvrđavu sv. Mihovila.
Prokleta je ta nostalgija. Čovjek je u toj čežnji za nepovratnim vremenima u stanju učiniti bilo što, ne bi li se na trenutak osjetio mlađim. Spreman je zaboraviti da je tada, te ’92. kada je „Connected“ postao globalnim hitom, Stereo MC’s pospremao u istu mentalnu ladicu (doduše, sasvim nezasluženo) sa dance napastima poput Snapa ili 2 Unlimited. Bili su smetnja u eteru, jer iste su godine svoje krucijalne albume objavili Faith No More, Ministry, Rage Against the Machine, Alice in Chains, Pantera, Iron Maiden, Sonic Youth, The Black Crowes, R.E.M., The Jesus and Mary Chain…
Bio je to uvjetovani refleks. Uši su bile zatrovane sintetičkim ritmovima, “Ooops Up”, “Let’s Talk About Sex” i slične učinile su štetu, podebljane domaćim trash danceom, tako da je svaka naznaka elektronske podloge automatski slala signal imunosnom sustavu da se nakostriješi.
Ali, eto, nostalgija te prvo prije 14 godina odvede na zagrebačku Šalatu, a potom te kriza srednjih godina ponovo sinoć potjera na tvrđavu sv. Mihovila u Šibeniku. Pod izlikom da se radi o generacijskom bendu, tvrđava je sinoć bila poprilično ispunjena. Da u publici nisu štovatelji, već nekadašnja mladež željna plesa i zabave, pokazao je odmah euforičan prijem predgrupe. Nipplepeople smo većinom odslušali sa šanka; dobar dio zvuka je dopirao do nas, a i oni su se pojavili u onim svojim maskama, pa ako već ne žele da ih se vidi, ispunili smo im želju. Tribine su plesale, a mi smo, uz odvratno točeno pivo na ovoj ekskluzivnoj pozornici, još jednom nazdravili činjenici da se najveći electro-pop hit Nipplepeoplea temelji na diskretnom ruganju s Ninom Badrić.
Stereo MC’s su, dakle, uletjeli na dobro podmazanu atmosferu. Svi oni koji su došli samo zbog “Connected”, dobili su je u petnaestoj minuti koncerta i mogli su otići nesvjesni da je onaj drugi hit “Deep Down and Dirty” ustvari puno jači koncertni adut. Stereo MC’s, baš poput Prodigyja, diskografski već desetljećima nikome ništa ne znače. Pristali su na ulogu koncertne atrakcije, koja nudi odličan provod, bez imalo želje da u svoje proslavljene pjesme interveniraju na bilo koji način. Zapravo, u ovakvom konceptu benda koji je tu da zabavlja i čiji su progresivni dani završeni, onih četiri-pet općepoznatih pjesama u koncertnom repertoaru ispadaju višak, odnosno nužno zlo. Plesni dragulji nastupa kriju se u nerazvikanim melodijama, a bend je dovoljno iskusan da, kako se koncert bliži kraju, u nekoliko navrata podigne tempo i umalo dovede publiku do masovne katarze. Za takvo nešto, ipak im je nedostajala koja sekunda.
Znači, ritam i ples. Dalmatinskom narodu koji se polako ufurava u novu turističku sezonu, za početak ljeta ništa više od toga nije ni bilo potrebno. Dobro, Robu Birchu ne bi pala kruna s glave da je u bendu, osim bubnjara, angažirao i basistu, pa kad se već pleše da pokoji ton i protrese tribine. No okej, light elektronika upotpunjena s nenapadnom varijantom hip-hopa i vrsnim pjevačicama, nije omanula.
Sat i pol koncerta, uključujući dva bisa, proizveli su dovoljnu količinu dobrog raspoloženja, da ćemo zažmiriti na očitu rutinu i dugogodišnju kreativnu uljuljkanost.
Ili, kako je genijalno točno poentirao jedan šibenski kolega koji je koncert pratio iz prvog reda: “Bezveze je, ali je odlično!”
Tekst je objavljen u suradnji s portalom TRIS.