Stereophoncs ‘Kind’ – na terenu Roda Stewarta

U redovima velških rock legendi gotovo i da nema previše iznenađenja.

Stereophoncs ‘Kind’

Produkcije se i ovaj put uhvatio pjevač i gitarist Kelly Jones, ali u društvu poznatog Georgea Drakouliasa (Tom Petty & The Heartbreakers, Screaming Trees, Primal Scream). Jedanaesti studijski album „Kind“ je mainstream rock vožnja u kojoj je sve na svojem mjestu bez imalo rastezanja obrazaca. Deset pjesama strukturom je prilagođeno za dvoransko pjevanje refrena i od strane publike.

Najveći novitet je tu pristup u radu na albumu. Naime, jedanaesti album zgotovljen je u svega jedanaest dana ljetos i to u pivnici i destileriji The Ramsbury u Wiltshireu. Jonesova želja bila je dobiti neispeglani i grubi zvuk. Možda bi to što donosi „Kind“ u devedesetima bio neispeglani zvuk, no danas baš i ne. Dobra je stvar što je album zbog produkcijske jednostavnosti dinamički prodisao, jer nije bilo vremena za cifranja koja bi ga zagušila.

U pjevačkom segmentu Kellyju Jonesu se nema što prigovoriti, jer za gabarite rocka on i dalje ima ‘vokal od milijun dolara’ – predivna frekvencija i izvedba koja uz to i zahrapavi na mjestima gdje to interpretacija zahtijeva. Škola jednog Roda Stewarta od glave do pete, no takav je pomalo i Jonesov pristup. Album „Kind“ baš vuče u smjeru kao da su Stereophonics dobrano uletjeli na teritorij Roda Stewarta. Ima puno nijansi, ali iskakanje izvan gabarita nema, tako da nakon uvodne „I Just Wanted The Goods“ nema previše iznenađenja jer je već ona odredila smjernice.

„Kind“ nije previše žestok, a opet se pazilo da ga balade ne preuzmu u potpunosti. Neke nove vanserijske ubode kakvi su nekad bili „Maybe Tomorrow“ ili „Dakota“ ne pokušavajte ni tražiti. Možda bi ih i bilo da Jones nije control freak koji godinama stoji iza svega što nosi potpis Stereophoncsa, računajući tu i produkciju. „Zašto i bi?“, upitao bi se vjerojatno i on sam jer je i „Kind“ po objavio dospio na prvo mjesto britanske top ljestivce po prodaji. Odgovor bi trebao biti; upravo zbog tog nekog osjećaja da je sve na autopilotu koji od njihovog rocka čini brzo blijedeći pop koji nakon preslušavanja ne izaziva nikakvu posebnu reakciju da se kroz taj materijal opet prođe.

„Kind“ je upravo ono što i njegov naslov sugerira – fin, krotak i pripitomljen.

Ocjena: 6/10

(Parlophone / Elektra / Dancing Bear, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X