Steve Harris ‘British Lion’ – tresla se brda…

Razumljivo je kad netko većinu života radi jednu stvar pa zbog monotonije i dosade uskoči u nešto čime se do tada nije bavio, ali razbijati monotoniju time što se nastavi raditi isto i pri tome se okružit znatno lošijim timom jest čudan poriv.

Steve Harris - British Lion

Stup Iron Maidena i jedini nikad odsutni originalni član te heavy metal atrakcije uistinu se u ovom trenutku ne čini pritisnut egzistencijalnim problemima ili potrebom za nužnom promjenom, jer mu ipak u matičnom bendu sve stoji na svome mjestu. Ne treba Maidenima više ni novi album. Dovoljno je da Steve Harris pucne prstima i opet mogu na svjetsku stadionsku turneju – bez prestanka. Ta šestorka je i dalje masivni podmazani stroj koji je najbolji u tome što radi.

Jest da se oni kao glazbenici nakon desetljeća provedenih u istim ulogama možda osjećaju kao fah idioti, ali nije li tako i Jaggeru i Richardsu ili Perryju i Tyleru? Dinosauri jednostavno imaju svoj (bio)ritam i pokazalo se da kao odvojene cjeline slabo prolaze (kod iste svoje publike). Steve Harris je svojim debi albumom samo potvrdio to pravilo. „British Lion“ zvuči kao (pre)loša kopija Iron Maidena. Drugi ljudi – ista koncepcija. Dakle, Harris nije htio napraviti stilsko-glazbeni odmak, već nekakav Iron Maiden 2. Stoga se kao glavni motiv nameće objavljivanja solo albuma samo zato jer to još nije napravio u svojoj skoro četrdesetogodišnjoj karijeri sviranja u jednom bendu.

Album nosi njegovo ime, a zove se „British Lion“ jednako kao što se zove i bend koji čine pjevač Richard Taylor, gitaristi David Hawkins i Graham Leslie i bubnjar Simon Dawson. Suradnja je neslužbeno počela tijekom devedesetih kad je Harris upoznao Grahama Leslieja i preslušao na kazeti pjesme njegovog benda. Još tada se ponudio kao mentor Leslieju, ali je zbog obaveza s Maidenima cijeli projekt postao sporovozna priča od koje su neki originalni članovi digli ruke tijekom godina. No eto koja dva desetljeća kasnije, projekt je zaživio i Harris mu je nadjenuo svoje ime.

Možda su se te pjesme devedesetih činile kao nekakav moderni retro štih u kojem se još uvijek nije do kraja istopio utjecaj hair metala dok se istovremeno posezalo za počecima britanskog novog vala heavy metala s početka osamdesetih, perioda u kojem su glavne face bili UFO, Saxon, Diamond Head, Samson i ini mladići koji su se borili za mjesto pod suncem kraj puno poznatijih seniora kao što su bili Status Quo, Uriah Heep i ostalo društvo izniklo s kraja ere glam rocka. Možda je jednostavno Graham Leslie s kazetom koju je tutnuo Harrisu ovome probudio nostalgični trip glazbene scene njegove mladosti.

No da bar British Lion tako zvuči. Ali ne zvuči. To je dozlaboga neinventivan bend u kojem se ne zna je li veći besmisao proizvode melodični metal rifovi, solo dionice ili mlaka interpretacija Richarda Taylora. Što li u Tayloru čuje Harris, još je jedna nepoznanica. Dovoljno je reći da je gori od Paula Daya, prvog pjevača Iron Maidena kojeg je Harris 1976. izbacio iz grupe jer je ovaj bio premlitav pjevač po njegovim tadašnjim kriterijima. Paul Day je nakon toga oformio grupu More s kojom je čak dogurao do toga da su jedne godine nastupili na doningtonskom Monsters Of Rock Festivalu. A i taj prepotopni More kad se presluša na Youtubeu, još uvijek zvuči kao nedostižni vrh za British Lion.

Može se reći da je „British Lion“ školski primjer albuma u kojem pjesme naočigled gube dah. Upečatljivi rifovski početak i dobro poznato Harrisovo pumpanje basa za redom otvaraju čak tri pjesme (i to prve) „This Is My God“, „Lost Worlds“ i „Karma Killer“ i potom se tope i kopne do bezličnog kraja. Do te mjere da se čini kako su i produkcijski neujednačene (o čemu će biti više riječi malo kasnije). Počnu glasno, završe tiho, da bi novi udar glasnoće uslijedio početnim rifom naredne pjesme. „Us Against The World“ bi se lako mogao okarakterizirati kao rip-off Maidena iz „Somewhere In Time“ perioda koji pjeva netko tko se bori s djelovanjem Ambiena ili nekog drugog sredstava za spavanje. „The Chosen Ones“ ne bi na svoje albume svojevremeno uvrstili ni Mr. Big ili Damn Yankees. No tu lošim iznenađenjima nije kraj.

Šampion je „A World Without Heaven“, bezlična pop metal pjesma koja umjesto da završi nakon tri, traje punih sedam minuta od kojih su dobre tri dijabolična početnička prebiranja po skalama koja ne zaslužuju ni da ih se nazove solo gitarskim točkama. Naredna „Judas“ se čini nekako hermetičnom nakon „A World Without Heaven“, ali nakon tih sedam minuta čovjek stvarno ne zna je li ga hvata ošamućenost od tolike količine glazbene besperspektivnosti. „Eyes Of The Young“ pak drekne iz zvučnika dobra dva decibela glasnije, što je dokaz da je ovaj uradak koji je i inače na niskom produkcijskom nivou, nemarno izbačen na tržište, a da prethodno nisu tonski ujednačeni nivoi pjesama. Stvarno ne mogu navesti da sam to ikad čuo na nekom inozemnom izdanju, računajući tu i vinilne bootlege Misfitsa.

Album zatvara balada „The Lesson“ podložena synth gudačima. Toliko je blijeda da je nedostojna da je se upotrijebi i kao podloga neke ljubavne scene u sapunicama. I što je najgore, od polovice albuma se znalo da tako nešto mora biti kruna ove kreacije.

Poznato je da su članovi Maidena obožavatelji humora Letećeg cirkusa Montyja Pythona, ali da je njihov čelni čovjek u stanju takvu sprdačinu raditi od svoje tek započete (pozne) solo karijere, to je u svemu ovome ipak najveća nepoznanica.

Stvarno je uspio napraviti ono za što se vjerovalo da nije u stanju – sve totalno upropastiti.

Ocjena: 1/10

(EMI / Dallas Records, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X