Pankeri iz Belfasta nakon četiri godine vratili su se u Tvornicu kulture.
Punk možda i nije mrtav, ali je nabacio dvadesetak kila viška, dobio je dioptriju i pristojno je pričekao kraj utakmice na San Siru. Stiff Little Fingers sinoć su drugi put u karijeri istrčali na teren zagrebačke Tvornice kulture, odigravši 90 minuta abecednog punk-rocka u formaciji 1-2-1, pred petstotinjak rasplesanih fanova.
Benigna varijanta punk-rocka, baš poput ska-punka, valjda je najziheraškiji od svih glazbenih pravaca – ako ste u stanju držati ritam i ne izderati grlo nakon dvije pjesme, koncert teško da može omanuti. Pitanje je samo koliko vam se vjeruje. Već nakon „When We Were Young“ i „Nobody’s Hero“ postalo je ogledno Stiff Little Fingers snage, vjerodostojnosti i entuzijazma još uvijek imaju, no držali su ručnu poludignutu sve do samog kraja. Tek su sa „Suspect Device“ i „Gotta Gettaway“ podigli neprobojni zvučni zid u Tvornici i napunili nam uši nerazrjeđenim glazbenim anarhizmom.
Ništa tu nije slučajno; nakon 37 godina gotovo neprekinute karijere, bilo bi čudno da Jack Burns i društvo nisu naučili gradirati nastup. Brbljavi, srednjovječni i dobro raspoloženi, uspješno su prošli tranziciju u 21. stoljeće, u kojem publika pred njima, pod budnim okom zaštitara, više ne smije zapaliti ni cigaretu. Nije to više kraj sedamdesetih, nije to čuveni gig u Glenmachan Hotelu, nije to nešto što bi, čini se, Stiff Little Fingers više i htjeli da bude; poletjelo je dva deci piva prema pozornici, a Burns je zavrnuo očima. Punk nije mrtav, ali osim kila i dioptrije, dobio je malo i na čangrizavosti.
Pankiodna katarza u zadnjih petnaest minuta ozrcalila je još jednu stvar – voda nam je sigurno došla do grla kad čak i pankeri iz Belfasta za sve probleme više ne krive kraljicu ni imperijalizam, već prstom upiru u banke. Neprijatelj je postao samo jedan, svirali vi punk ili miksali beatove. Vidjet ćemo što G.B.H. u utorak u Zagrebu imaju za reći o toj temi…