Stonebride i Kevlar Bikini večeras u Vintage Industrialu. Reklo bi se; double bill žestine i decibela. A što ima novo u redovima Stonebridea, kao i prisjećanja na neke situacije s početaka prošli smo u razgovoru sa Sjepanom Kolobarićem.
Kako se dogodilo da izvrsni prošlogodišnji EP „Animals On Display“ nije postao album? Mislim, govorim o trenutku kad je od albuma „Heavy Envelope“ prošlo četiri godine od objave.
Stjepan Kolobarić: Hvala na komplimentu! Pa, realno po nekakvim pravilima diskografske struke, gledamo li na samu minutažu materijala, “Animals On Display” spada u sferu mini-albuma. Ali, da kužim što želiš reći. Jednostavno nas je tako opralo, i htjeli smo se do krajnjih granica posvetiti na te četiri numere koje zajedno čine jednu finu cjelinu. Jako smo puno vremena, živaca i truda uložili u njih i stoga se nismo bavili ostalim idejama koje čuvamo ‘na lageru’.
Jebiga, nitko od nas ne živi od rock n’ rolla. Pogotovo u zemlji koja izgleda još uvijek dovoljno ne cijeni svoje izvođače, svih glazbenih vrsta i (pod)žanrova u pogledu alternativnijih izričaja i strujanja, u kojoj je underground još nedovoljno, ili potpuno neprihvaćen od strane većih i utjecajnijih medija i vezanih kanala.
Znači li to da prelazite na strategiju gušćih objava? U smislu da će možda i sljedeće izdanje biti EP na koji se neće čekati dugo. Ima i kod nas primjera i izvođača koji su se odlučili za tu strategiju.
Stjepan Kolobarić: Nema zacrtane strategije. U našem slučaju nikada je nije ni bilo bar što se tiče samih izdanja. Kad smo sigurni da su pjesme dobile svoj finalni oblik, da smo prije svega zadovoljni njima idejno i svirački tek tada krećemo u mozganje, logistiku i pripremu za snimanje. Sve radimo po osjećaju, prema mogućnostima i naravno slobodnom vremenu kojega je sve manje i koje moramo pametno raspodijeliti na ostale segmente života. Jebiga, nitko od nas ne živi od rock n’ rolla. Pogotovo u zemlji koja izgleda još uvijek dovoljno ne cijeni svoje izvođače, svih glazbenih vrsta i (pod)žanrova u pogledu alternativnijih izričaja i strujanja, u kojoj je underground još nedovoljno, ili potpuno neprihvaćen od strane većih i utjecajnijih medija i vezanih kanala.
Sjećam se da ste se pojavili u vrijeme kad su domaći stoner zvuk počeli oblikovati Chang Ffos i Green Machine , iako tada još nije bio ni iskovan termin ‘stoner rock’ i otpočetka ste bili prilično agilni i fokusirani, možda bolje da kažem; ambiciozni. Čini se da vas je taj fokus održao do današnjeg dana. Kako vi sami tumačite vašu tajnu opstanka i ostanka na sceni?
Stjepan Kolobarić: Nema tajne niti recepta. Neizmjerna ljubav prema glazbi, kvalitetni međuljudski odnosi i prije svega upornost u kombinaciji sa strpljenjem je ono što nas je održalo na okupu sve ove godine. Naravno, bilo je loših situacija, nezadovoljstva, neslaganja, previranja itd., ali baš te situacije su ono što čine pravi test opstanka. Izaći kao pobjednik ili se predati. Ovo drugo trenutno nije opcija. Idemo do kraja, što god to značilo!
Poznato je da ste bend koji se izgradio na koncetima u inozemstvu. Koji vam je bio prvi izlazak izvan granica Hrvatske? Obično se glazbenici sjećaju takvih stvari. Je li to bilo ispunjenje svih snova u tom trenutku, ili možda razočarenje?
Stjepan Kolobarić: Prvi Stonebrideov izlazak iz zemlje je bio 2007.godine, i to drito nakon završetka koncerta benda Tool u maloj dvorani Doma sportova. Tour sam bookirao preko Myspace platforme. Zamisli! Javljaš se i dogovaraš s ljudima koje nikad u životu vidio nisi. Funtimes! Uglavnom, sjeli smo u kombi i krenuli za Den Haag (Nizozemska, op.a.) na prvi koncert. Taj je trip bio odličan. Nije nam radilo grijanje u kombiju, pa smo se pokrivali dekicama da nam bude toplo (smijeh). Prvo nam je pukla guma na autoputu negdje u Austriji u noćnim satima. Brzom reakcijom zvanja cestovne ophodnje tip nam je to riješio vrlo brzo, i naplatio po popularnoj u pola cijene maniri. Valjda smo mu se dopali. S tim, da smo morali kompletan kombi istovarit van, pa opet sve natrag unutra dok je to sve trajalo. Plakanje od smijeha. Ne bih baš rekao da nam je ta prva turneja bila ispunjenje dječačkih snova koliko vatreno krštenje i dobrodošlica u taj segment bendovskog života. Nemoj me krivo shvatiti daleko od toga da nam je bilo loše. Bilo je sve do jaja! Od prvog do zadnjeg giga, prvo iskustvo putovanja sa ‘svojim’ bendom, zezanje, spika, okus malo drugačijeg nazovimo ga ‘zapadnjačkog’ mentaliteta, stvaranje prvih kontakata i bezbroj suludih situacija. Poput one gdje smo svirali u kultnom klubu M4 u Bruxellesu koji se tada nalazio u malo zeznutijem kvartu. Opskurni likovi, polusvijet na ulici, makroi izletavaju iza ugla itd. Bilo nas je malo frka ostaviti parkiran kombi pun opreme. Samo ću reći da smo se skompali s ‘prijateljicama noći’ koje su operirale u blizini, bacili par fora, udarili na zajebanciju i sve je bilo ok. Oprema i kombi nas dočekaše ujutro neokrznuti.
Iz vašeg iskustva gledano, postoji li neki važan savjet za mlađe bendove koji kroče stoner /psych stopama?
Stjepan Kolobarić: Radite ono što volite iskreno, mjuzu koju osjećate iz srca, zanemarite ladice i glupe ljubomorne šprehe okoline. Budite uporni, marljivi, održavajte redovitio probe, družite se, cugajte i duvajte, idite van, putujte zajedno i ono najvažnije nemojte bit šupci! Jedni prema dugima, bendovima s kojima dijelite scenu i ljudima koji vas prate.
U kojim zemljama i gradovima najbolje prolazite?
Stjepan Kolobarić: Kako kad, nema nekih pravila. Njemačka nam je uvijek super zabavna, kao i Austrija. Domaći/regionalni teren je također uvijek sjajan. U Grčkoj nam je bilo mega zabavno. Skandinaviji isto. Ali, ima još toga gdje bi htjeli svirat i otputovat.
Što se tiče rada na kreativnom polju, koliko utječe na vaš, sadašnji tj. budući rad cijela ova situacija sa svijetom na pragu klimatske katastrofe?
Stjepan Kolobarić: Vrlo smo svjesni te čitave situacije, ali moram priznati da se još nije odrazila u pjesmama.
A politički, npr. ovo hrvatsko dno?
Stjepan Kolobarić: Ne bih previše ulazio u ovu tematiku jedino mogu reći ovo. Politika države odražava stanje svijesti jedne nacije. Grozno je, da. Općenito smo letargični. Nismo organizirani. Internet ratnici, filozofi i slični samo kenjaju u teoriji, a i na tipkovnici su svi hrabri i pametni. Konkretna rješenja iziskuju puno više od pukog prepiranja po virtualnom svijetu. Da ne spominjem nedostatak kvalitetnog, obrazovanog, mlađeg kadra ljudi koji bi sudjelovali u pokretanju promjena. Ali, ne vidim u bližoj budućnosti kvalitetno rješenje osim masovnog pokreta, mentalnog, duhovnog i fizičkog, svih građana, izlaska na ulice i, iako nisam za bilo kakav oblik nasilja, uzvratiti ovima uhljebima u foteljama istom mjerom u slučaju da ova grozota potraje. Po džepu, ili po labrnji!
Večeras ste u Vintage Industrialu zajedno s grupom Kevlar Bikini, hoće li publika imati priliku čuti nešto premijerno što se eventualno napravili nakon „Animals On Display“?
Stjepan Kolobarić: Kuhali smo nešto novo, možda padne neki segmentić. Nekako želimo zaokružiti ovu animalnu štoriju i dalje se posvetiti rađenju novih pjesmama.
Gdje ste nakon Vintage Industriala, koji su planovi?
Stjepan Kolobarić: Peglamo dalje! Prvo Vintage, dan nakon je Trst (Opicina). Onda mirujemo nekoliko dana doma i krećemo put europskih krivina na mini-tour.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
