Grupa St!llness ponovo je upalila svoje motore i kreće na AKI tour s grupama Joke, Antenat i Red Five Point Star u znak sjećanja na preminulog fotografa Aleksandra Mujčinovića. U petak 16. ožujka nastupaju u zagrebačkom Vintage Industrialu, a o tome što se događa u redovima Stillnessa i kako gledaju na ono što se trenutno događa na sceni, razgovarali smo s gitaristom Antom Ljubičićem.
Uzeli ste podužu pauzu, gotovo se moglo pomisliti da ste se raspali. Ante ti si za to vrijeme bio aktivan s ESC Life, a što je bilo s ostatkom, posebno Jurijem koji je bio aktivan i u odlično, ali ugaslom, projektu Golem?
Ante Ljubičić: Bili smo neaktivni par godina, imali smo puno pitanja oko razloga. Uglavnom, bilo je problema u spajanju funkcioniranja benda na relaciji Zagreb-Split i u činjenici da smo svi još bili u nekim drugim stvarima, pretežno životu i poslu. Sirotinjo i Bogu si teška, reklo bi se.
Je li bilo trenutaka tijekom tih godina kad ste mislili St!llness potpuno sahraniti?
Ante Ljubičić: Ne znam, možda ponekad, ali to je normalno. Više je bilo da ćemo nešto napraviti kad nas bude volja
Što Vas je konkretno ‘vratilo iz mrtvih’?
Ante Ljubičić: Počeli smo se dopisivati i zvati se na mobitele, uspjeli smo nešto vremena uloviti, zvijezde su se poklopile, Dadi i meni su djeca proslavila prve rođendane, pa smo odlučili raditi probe s novim basistom Karlom, te pripremiti neke nove pjesme i neke starije koje nismo snimili.
Nastupate u sklopu AKI toura, možete li malo pojasniti o čemu je riječ za one koji ne znaju?
Ante Ljubičić: Aleksandar Mujčinović, poznatiji kao Aki je bio naš jako dobar prijatelj koji nam je organizirao prve koncerte u BiH, putovao s nama, ponekad bio šofer, a ponekad samo osoba koja je s nama tulumarila do jutra. Bio je samoprozvani Photoguru, ali prvenstveno čovik i po. Aki je ubijen u Banja luci i to nas je sve jako pogodilo. Kako je u dvijetisućitima Aki sudjelovao u prvom Balkan touru koji je iz Francuske dovodio bendove na naše područje, te obratno, zaslužan je i za naše prijateljstvo s grupom Joke. Ovo je prilika da ga se prisjetimo, a na ploči izlazi i kompilacija posvećena našem dragom prijatelju.
Kakvi su diskografski planovi, naime prošlo je šest godina od vašeg eponimnog trećeg albuma?
Ante Ljubičić: Ne žurimo se nigdje, nekoliko pjesama je gotovo, svirali smo ih i prije, svirat ćemo ih i u petak, a kad se to sve uvježba onda ćemo ići u studio.
Čini se da je taj treći album u koji ste uložili puno energije i koji je zaokruživao vaš dotadašnji rad paradoksalno prošao s najmanje odjeka. Je li i to bio jedan od razloga prekida rada?
Ante Ljubičić: Je, ali nikako presudan.
Kako uopće zamišljate daljnje korake. Bili ste pod okriljem Menarta, a ti si u međuvremenu otkrio ‘čari’ nezavisnog izdavaštva s ESC Life?
Ante Ljubičić: Ne zamišljam ih, imamo previše godina i iskustva da bi imali očekivanja.
Razmišljate li ‘sukcesivno’ ili ‘albumski’?
Ante Ljubičić: Albumski, iako bi se trebali prebaciti na sukcesivno.
Kako kao veterani prvog splitskog hip-hop vala iz devedesetih gledate na sadašnji razvoj splitske trap scene?
Ante Ljubičić: Meni je to sve zakon, ali ja nisam veteran prvog splitskog hip-hop vala. Dječaci su super, Krešo je super, Vuk Oreb je najzgodniji, Žuvi je zakon, Kid Rađa je zakon, Kiša metaka je super, a o Papiju pari “ne sme da se priča” jer je opasan lik i ima kalaša.
Pitam iz razloga što ste i vi TBF tada pripadali urbanom-rock plemenu, nije vam padalo na pamet koketirati s estradom, što danas dakako nije slučaj s podmlatkom… čini mi se da je njima i Đelo Hadžiselimović i Tonči Huljić na istoj ravnini?
Ante Ljubičić: Neki dan smo gledali Vojkov spot na probi i proglasili ga ultimativnom pobjedom. Prvo – Vojko V. Je jedan od najvećih repera ikada na ovom području. Drugo -zašto bi se svi shvaćali preozbiljno? Pjesma je odlična, spot je nadprosječan, a solo na huljofonu je izvanredan. Huljić je namlatio toliko para u životu i odradio sve što ga zanima tako da mi je ovo bolikurčenje zapravo super. Mislim da je danas problem na urbanoj rock ( koga briga i za jedno i drugo?) sceni da bi svi htjeli biti duboki i umjetnici i svi misle da su bogom dani. Brate sviraj i ne gledaj drugome u pjat. Više nisam siguran koliko je riječ o podmlatku. Ovo su sve ostvareni umjetnici koji su Juriju i meni generacijski bliži nego TBF. Sve je to krenulo u isto vrijeme, a i uvelike zahvaljujući putu koji su utabali Saša, Mladen i Luka. A ova još mlađa ekipa, nisu opterećeni ni ratom ni devedesetima, a Franjo Tuđman im je samo neki lik.
Društveno-politički smo u još većoj banani nego prije, koliko to utječe na vaš novi materijal?
Ante Ljubičić: Nikako, odustali smo i na prošlom albumu. Što ćemo mi nekom propovijedati, naša generacija je debelo u tridesetima, ima obitelj, pse, otplaćuje kredite i ne može više toliko piti jer im ne radi jetra kao nekad. Oni sami znaju koji su im problemi i bore se s njima, pametniji su odavno u inozemstvu, mi malo letargičniji i tvrdoglaviji možemo se samo okrenuti svom mikrokozmosu i odazvati se na neki prosvjed u kojem ćemo poručiti da smo protiv nečega ili za nešto, a onda opet sve u krug. Crvena krpa su mi jedino ovi koji plaču zbog visokih poreza i sudbine poduzetnika, te koriste nekontrolirano pojam uhljeb.
Što planirate nakon AKI Toura?
Ante Ljubičić: Sviramo samo taj jedan koncert u Vintageu, imamo nekih planova, ali će dinamika ispunjavanja naših ciljeva ovisti o mnoštvu faktora. Lijep način da kažem kako još nemamo pojma.