Što je umetnica htjela reći? Bolesti u tekstu ‘In Corpore Sano’

Konstrakta se očekivano plasirala u finale Eurosonga pa smo zavirili malo dublje u njen tekst.

Konstrakta na Eurosongu 2022 u Torinu (Izvor: Youtube)

Po najavama se činilo da Beovizija, ove godine nazvana RTS Pesma Evrovizije ilitiga po naški “srpska Dora”, nije bila ništa posebno. Na kladionicama su kotirale Zorja, srpska Nina Kraljić, i Sara Jo u Cobyjevoj produkciji. Iako su obje bile odlične, Sara Jo je ipak vokalno bila za dz bolja i činilo se da je pitanje koja će od dvije zaista moćne pjesme i žene otići u Torino. A onda je stvar koja je po svoj prilici zalutala u inboks za prijavu dobila scenski nastup, po ne-naški stageing, i uvukla se u srca srpske publike, a i žirija (no ne i predsjednice Nede Ukraden, koja pjesmi nije dala ni jedan jedini bod, a dopustit ću si da komentiram da bi tako postupio čitav žiri Dore, ako bi uopće propustili ovaj dragulj u polufinale, tako da Nedi ne možemo zamjeriti).

Nije to neki underdog, neka priča o mladoj pjevačici koja je pobijedila na domaćoj verziji Idola, koju će stručni tim producenata, tekstopisaca i skladatelja pretvoriti u zvijezdu. Konstrakta dobro zna što radi i nosi to u svom stavu i ispred i iza kulisa. Ima i ona svoj Dance Hor Starih Latina, stručni tim reikista, fizioterapeuta, theta-iscjelitelja, gastroenterologe, koji su usput i ko-kreatori čitave priče, barem sudeći po guštu s kojim su pristupili svojim ulogama držača za ručnike u haljama. Konstrakta u bijelom, oni u crnom. Ona sjedi, oni stoje. Ona pere ruke, oni ih brišu. Ona sapuna ruke, oni ih ispiru. Već je stageing pun kontrasta i on je prvi znak da je pred nama nešto o čemu ćemo još dugo razmišljati. Naravno, sve je to samo zgodna scenografija ako muzički ne štima, ali kod Konstrakte je upravo muzika ono što hvata pažnju, ne samo tonovima, nego i pažljivo plasiranim tišinama.

Od samog početka, “In Corpore Sano” jednostavno usisava u svoju dimenziju i umjesto da dobijete poriv da skrolate po mobitelu, učini vam se da ste čuli neke riječi, kao da pjeva zbor i ne stignete ni pokušati ponoviti tu misao, a već je svoju priču počela žena obučena kao medicinska sestra ili – pacijentica? Taj prvi stih ne biste ni uspjeli ponoviti nakon prvog slušanja, prvenstveno zato što je snimljen naopako: onas eroproc ni somrefne snem; mens enfermos in corpore sano, tj. u zdravu tijelu bolestan duh. Taj stih nam otkriva poantu već na početku, prije prvog rifa, ali ona je baš zato zakamuflirana, naopaka, ostavljena da je proučite na drugo (ili sto pedeset drugo) slušanje.

U mraku sjedi žena u bijelom, kamera manično mijenja kadrove, a ona zuri u pod i pita se “koja li je tajna zdrave kose Meghan Markle / koja li je tajna”. U moru ljubavnih i/ili etno inspiriranih pjesama, ona priča o kosi Meghan Markle i u trećoj sekundi pjesme ostavlja u čudu sve youtubere koji snimaju reakcije, pa svoju misao ponovi, a oko nje odjednom iskače Hor starih Latina, a vaš pogled je već zalijepljen za ekran, možda i zato jer ste navikli na klikbejtove o tajnama zdrave kose selebritija i čekate da vam se ta tajna otkrije. Konstrakta teoretizira da je u pitanju duboka hidratacija i pritom, naravno, pere ruke. Nimalo suptilna alegorija na pandemijske mjere i upute da pjevamo omiljenu pjesmu dok peremo ruke kako bismo bili sigurni da smo dobro isprali sve bakcile, viruse i tragove drugih ljudskih bića.

Konstrakta je nemilosrdna, ne dopušta nam da upijemo sve što se dešava ispred nas, nego nastavlja strogo i gotovo sociopatski taksativno počinje govoriti o unutarnjim organima, i to ne romantičnim venama ili srcu (ne još), nego o jetri, podočnjacima i slezeni. Spominje usne, ali ne u čeznutljivom “sanjam tvoje usne” tonu, nego govori o flekama oko njih. Osim toga, prenosi nešto što zvuči vrlo stručno (da podočnjaci ukazuju na probleme s jetrom a fleke oko usana sa slezenom), ali počinje surečenicom “kažu”, što bi ustvari trebalo diskvalificirati rečeno (realno, podočnjaci mogu biti od neispavanosti ili kroničnog umora, a fleke oko usana jednostavno akne), ali pandemijsko iskustvo naučilo nas je i da se takve ograde često preskoče kad se prenose tumačenja simptoma, a “google-doktor” tjera um da pomišlja na najgore pa hipohondrija postaje stalna pratiteljica kroničnom stresu 21. stoljeća.

Ponavljanje “uvećana slezina” sugerira paranoju, a paradoksalna izjava da “uvećana slezina nije dobra, nije lepa”, i to baršunastim RnB glasom, dodatno zbunjuje, ali Konstrakta nas je još jednom preduhitrila i objašnjava: “umetnica mora biti zdrava”. Nije dugo trebalo da ljudi prepoznaju aluziju na poznati performans Marine Abramović “Art must be beautiful / Artist must be beautiful” (prvi dio instalacije “Four performances” iz 1975.-1976.), koji je nastao kao odgovor na kritiku njezine izložbe u kojoj je stajalo da ima previše neurednu kosu pa je ona na to reagirala mahnito se češljajući i tako rekla više o položaju žena u umjetnosti nego što je nesretni kritičar očekivao.

Konstrakta parafrazira veliku performericu i tako tjera na dalje proučavanje performansa i položaja umjetnika, a pogotovo umjetnica u svijetu i već time ova pjesma je postigla daleko više nego npr. hrvatska predstavnica, koja jest prouzročila interes za svjetski poznatu umjetnicu, odnosno njezin hit “Willow” star godinu dana, do te mjere da se Taylor Swift zato našla na Billboardovoj ljestvici za Hrvatsku tog tjedna.

Konstraktin refren ponavlja “biti zdrava” pa pocupkava u blago ludilo kroz isprekidano “bi-bi-bi-biti” uz koreografiju pljeskanja i papinskog mahanja rukama. Konstrakta sjedi i pleše dinamično, Hor starih Latina stoji i pleše statično, robotski. Da su kojim slučajem pucketali prstima, gotovo svadbeno cupkanje bilo bi preočito, a ovako daje točno onoliko srpskog da pjesmu smjesti na kartu svijeta, iako je po izvedbi, tekstu i muzici vansvemirska. Od prvog stiha, uvlači nas po formuli: 1. poznato (Markle), 2. začudno (jetra i slezena), 3. poanta (umjetnost i zdravlje).

Nema stajanja, Konstrakta se spušta u drugu strofu i nastavlja svoje taksativno izlaganje, koje je na prvi dojam tek šala, nastavak priče o tjelesnim funkcijama, ali mu je pravo značenje daleko mnogo mračnije. “Velika je sreća što postoji autonomni nervni sistem”, Konstrakta razmišlja na glas, “ne moram kontrolisati otkucaje srca. Srce kuca. Srce samo kuca”. S jedne strane, Konstrakta se čini zahvalnom što ne mora brinuti o osnovnim funkcijama koje su potrebne da bi preživjela. S druge strane, koja zahtijeva nešto indicija, ali u kontekstu ostatka pjesme nije toliko nevjerovatna, nad ovim stihovima vreba zlokobna implikacija da bi Konstraktino srce jednostavno stalo ako bi o tome njen duh morao voditi računa, jer bi u nekom trenu upala u beznađe. Strah da će se i srce jednostavno predati nije daleko od simptoma kliničke depresije. Ovom čitanju ide u prilog i činjenica da joj, dok izgovara “srce samo kuca”, jedan od Latina prilazi i ispire sapunicu, što samo po sebi ima bezbroj tumačenja, počevši od onog biblijskog pa do kolokvijalnog odricanja od odgovornosti. Ipak, u kontekstu ove kompleksne pjesme, on joj se u najtežem trenu približava, pomaže joj i pokraj moguće najmračnijeg stiha prilazi i jednostavno stoji uz nju. Dakako, sve ovo može se obrisati i zaključak može biti da joj on pomaže i hrani njezinu kompulziju povezanu s pranjem ruku, opsesiju željom da bude zdrava.

Konstrakta nastavlja, opisuje ljetni dan, šarenu haljinu, idiličnu šetnju sa psom, a drugi Latin joj briše ruke. U koreografiji se na trenutak naslanja, opušta uz stihove “šetamo nas dvoje, brojimo korake”, što zbunjuje ljude koji ne žive sa životinjama pa misle da psi ne znaju brojati, a što opet može biti i znak deluzija, ali je u svakom slučaju trenutak mira, spokoja, prije nego ponovo počne prati ruke, za svaki slučaj, uz riječi koje su potpuno kontradiktorne toj njenoj radnji: “i ne mora bolje”, iako se pred nama trudi biti bolja, čistija, bez obzira što je prije nekoliko sekundi oprala ruke. Pritom samo jedan iz zbora počinje mahnito skakati, kao kotačić koji je ispao iz mašine u tom momentu kad joj se čini da je sve dobro.

Ponavljanje “srce samo kuca” ovaj put, umjesto da sugerira maniju, vraća nas u fokus, podsjeća nas da samo slušamo pjesmu iako nam se čini da smo pojeli neke dobre gljive. Konstrakta pravi prvi korak prema duhovnom iscjeljenju: daje povjerenje. Taj početak stiha se ponavlja, a u imperativu kojim svom srcu daje povjerenje “neka kuca” ustvari mu, savršeno paradoksalno, daje i naredbu, dok sebi napominje (u iznimno rijetkom imperativu u prvom licu jednine, zbog kojeg je moj unutarnji lingvist još malo zaplesao) “neka dišem”, kao da započinje meditaciju, ali ne mantra “om”, nego triput izgovara slavensku uzrečicu “Bože zdravlja”. Hor napokon nije statičan nego divlja i skače, a kad se smire, njih petoro šire ruke, gledaju u nebesku kameru i u stilu koralnih napjeva ponavljaju “Bože zdravlja”. Potom muzika staje, kamera zumira njezino lice, a Konstrakta hladnokrvno otkriva izvor svoje pobožnosti: “neam knjižicu”.

Trenutak čistog genija, duhovitosti, izrugivanja tragičnoj svakodnevici u kojoj se i previše ljudi može poistovjetiti s umjetnicom, koja pak nudi kap komike da bi bila ta rutina podnošljivija. Dvije riječi odjeknule su Srbijom, proširile se Balkanom brže od bure ili košave a ne sumnjam da će otpuhati i publiku s ove i one strane Alpa. Jer previše je onih koji nemaju pristup temeljnim zdravstvenim uslugama, a pogotovo među umjetnicima, pa će zbog otvaranja tog pitanja Konstrakta osvojiti i svoje “protivnike” u Torinu. Tako šaljivi mim “neam knjižicu” pogađa u srž društvenih problema prije nego smo uopće došli do poante pjesme, koju smo čuli izvrnutu na samom početku. Najluđe u čitavoj priči je što je pjesma usredotočena na duševno zdravlje, a ovaj detalj nije mišljen kao neka grandiozna poruka za eurovizijsku publiku – i Konstrakta i Hor su iskreno šokirani pobjedom i otvoreno su rekli da su se prijavili da bi promovirali svoju muziku – nego je iskrena činjenica o životu Konstrakte, umjetnice, umjetnika i, jebemu sve, građanina, a slušatelji su je upravo zbog te iskrenosti i prepoznali.
Kroz niz retoričkih pitanja uz koja umjesto upitnika prateći vokali ponavljaju “u ime zdravlja” (slučajno ista sintaktička struktura kao početak najpoznatije kršćanske molitve?), Konstrakta zaključuje da je nevidljiva. Ali nije ona krhka i ranjiva, nije zarobljena u svojoj nevidljivosti. Ona i svoju nevidljivost u sustavu gleda kroz sarkazam, nije ona nevidljivi građanin, to je magija. Dok izgovara te stihove, Konstrakta se sakriva iza dlana, kao da se igra s novorođenčetom, što bi se u političkom ključu moglo pročitati i kao poruka da sustav umjetnike tretira kao male bebe (samo bez zdravstvenog). Jedino, ova magija nije ni iluzionizam iz Las Vegasa ni Gandalfova transformacija u Bijelog. Ovo je stvarnost koju žive umjetnici, ne samo muzičari i ne samo u Srbiji.

Prije drugog refrena u kojem nešto energičnije pleše, Konstrakta mijenja ono “mora” iz predrefrena u “može”. Anksioznu komandu, obavezu koja proizlazi iz straha od bolesti, zamjenjuje optimistični zalet, promišljanje o mogućem, a ne realnom. To je pojačano i krajem refrena, koji je prvi put bio ponavljanje “moram”, a drugi put je ponavljanje “može”.

Iz pjesme nas izvodi Hor koji na latinskom prvo ponavlja “in corpore sano”, a Konstrakta izlaže poantu svog mini-traktata: tijelo je zdravo, i šta ćemo sad? Slijedi krešendo na latinskom koji otvara sve karte: tijelo je zdravo, ali um je bolestan, očajan, prestrašen, a duša je tužna i Konstrakta bez muzičke pratnje završava ponovljenim retoričkim pitanjem: “šta ćemo sad?”

Od prvog do zadnjeg takta, pjesma ne staje. Matrica je besprijekorno isproducirana, taktovi u pojedinim dijelovima doslovno zvuče kao otkucaji srca. Vokali su potpuna novost za Euroviziju. Ako se tamo i nađu izvođači koji ne izvode vokalne akrobacije da osvoje žiri, to su obično reperi. Konstrakta ima glasinu, kontrolira tu glasinu, a ni u jednom trenu nema potrebu dokazivati svoj raspon. Pjeva duboke tonove, ne ispada iz intonacije, zbija slogove predugih stihova da se uklope u matricu bez da trepne ili ispadne iz ritma, a pritom izvodi performans kakav eurovizijska publika nije očekivala, jednako kao što Konstrakta nije očekivala da će svoju tragikomičnu umjetničku ispovijest imati priliku pričati pred milijunima gledatelja. Pritom se ne smije smetnuti s uma da je muzički aranžman je perfekcija koja odiše iskustvom onih koji su ga napravili, a beat je nešto što bi multiplatinaste svjetske zvijezde bez mnogo pitanja kupile, kada bi bilo na prodaju.

A zašto se tako nešto ne može kupiti? Prvo, zato što umjetnica sama najbolje provodi svoju ideju. Drugo, zato što je ova pjesma izrasla iz boli i svakodnevice u kojoj umjetnici nemaju temeljno zdravstveno osiguranje, a megazvijezde se takvim pitanjima baš i ne zamaraju. Istina, nitko im ne brani da stave čeznutljive stihove na muziku, ali obiteljski ugođaj kojim Konstrakta i Hor zrače ne može se odglumiti. Tekst pjesme prožet je aluzijama na duševne poremećaje, kojima se Konstrakta ne ruga, nego ih oslikava na pristupačan i duhovit način. U takvom čitanju, napravila je mnogo i za destigmatizaciju oboljenja koja nisu tjelesna i koja društvo i mediji samo pogoršavaju svojim stalnim fokusom na tijelo, što smo pogotovo vidjeli u vremenu pandemije. Baš zato Konstraktin tekst razumije i publika koja ne govori srpski.

Konstrakta je došla promovirati svoj “Triptih”, a “In Corpore Sano” odabrana je jednostavno jer ulazi u propozicije od 3 minute. I druga dva dijela “Nobl” i “Mekano”, prometnula su se u međunarodne hitove, a “In Corpore Sano” za to im je otvorila vrata. Ona pokriva puno dublja i privatna i društvena pitanja nego iti jedna druga na ovogodišnjoj Euroviziji i zaista bi bilo poražavajuće kad bi se ostvarile prognoze da rat u Ukrajini automatski toj zemlji donosi i pobjedu na Euroviziji. Bez obzira na ukupni plasman, Konstrakta argumentirano pobija mudrost staru tisućama godina, toliko staru da se govorila na danas mrtvom jeziku: zdravo tijelo ne znači zdrav duh. Ova žena uskrsava i latinski, a uskrsnula je i Balkan. Hoće li i Europu? Vidjet ćemo u finalu.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X