U dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu Jazz ciklusa počast Robiću su odavali Jazz orkestar HRT pod ravnanjem Mirona Hausera i vokalni solist Danijel Čačija.
Obilježavanje stote obljetnice rođenja Ive Robića se već prebacilo u idući mjesec u odnosu na onaj u kojemu je rođen, što će reći da, unatoč svojevrsnoj tromosti državnih institucija, postoji spontana potreba da se kroz Robićev rad još jednom prođe i da se još jednom podsjeti na ove uglavnom besmrtne pjesme koje već neko dulje vrijeme žive svoj život.
U dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu Jazz ciklusa počast Robiću su odavali Jazz orkestar HRT-a pod ravnanjem Mirona Hausera i vokalni solist Danijel Čačija. Učinilo se to na način kako bi vjerojatno i Robić bio zadovoljan, uglavnom uz atmosferu vedrog stoicizma koji krasi solidan dio Robićevog opusa. Tužni trenuci su bili rezervirani za izvedbe pjesama “Stranci u noći”, “Zamagljen prozor” i “Septembar”. One su dobile potrebnu injekciju patosa i tuge koja se događa sada i ovdje, pogotovo “Stranci u noći”.
Predložak za aranžmane bio je diskografski projekt star desetak godina (i Porinom nagrađen), pod imenom “HGM Plays The Music Of Ivo Robić”. Vokalist je također bio Danijel Čačija, a HGM Jazz orkestar je u ovoj večeri zamijenjen HRT Jazz orkestrom. Redoslijed pjesama bio je vrlo sličan, s tim da zaključak regularnog dijela sa “Samo jednom se ljubi” i “Beli Zagreb” na bisu primjerenije stavljaju točku na koncert.
Svojevrstan plus večeri bila je interakcija dirigenta Mirona Hausera i Danijela Čačije. Uz dobroćudno međusobno podbadanje, Čačija i Hauser su pretvorili susret s pjesmama Ive Robića u druženje s pjesmama Ive Robića. U tom druženju su najviše pažnje privukli razigrani puhači, što možda i nije iznenađenje ako znamo da su oni i najbrojniji u sastavu.
Čačija nije oklijevao “scatati”, no potpisnik ovih redaka to ipak nije zazvučalo kao nešto neophodno Robićevim pjesmama. Isto tako, za pjesmu “Sedamnaestogodišnjoj” možda postoje i bolji načini za interpretaciju od prikazanih. No, razloga za veselje nakon ovakve večeri je mnogo više nego za grintanje: “Srce, laku noć”, “Morgen” i “Beli Zagreb” su bili vrhunci večeri posvećene istinskoj legendi hrvatske zabavne muzike.
Nakon kajkavske “Beli Zagreb” večer je završila nakon otprilike sat i pol “čiste igre”. Razigrani, radosni trenuci muziciranja su ukorak išli s Robićevim elegantnim glazbenim stilom i uglavnom ga suvislo obogaćivali.