Straght Mickey And The Boyz ‘Čovek koji ima obaveze’ – prokletstvo drugog albuma

Nedostaje neka ‘krovna konstrukcija’ koja bi svemu dala fokus i istoznačnost jer se ne može izbjeći da je koncepcijski dojam kako je riječ o skupu pjesama s različitih izvorišta i različitih faza, skoro kao kompilacija, ali i kompilaciju treba znati složiti.

Straight Mickey And The Boyz ‘Čovek koji ima obaveze’

Sredinom prosinca sjedili smo u beogradskom klubu Zaokret u Cetinjskoj i čekali 14:00 sati, za kad je bila planirana promocija drugog studijskog albuma rock trija Straight Mickey And The Boyz. Na poziv ljudi iz Odličnog hrčka moja je uloga bila moderiranje promocije u klubu na katu koji je jednostavno nazvan Sprat. Dobrih sat vremena prije promocije došao je Zoran Kostić Cane, sjeo za naš stol i malo pomalo je počeo razgovor o bendu za koji se u jednom trenutku prije pa godina činilo da će presuditi Partibrejkersima, jer je, eto, Cane bio pronašao novi bend koji je nešto kasnije ponio ime Škrtice.

Uglavnom se priča svodila na to kako je Straight Mickey And The Boyz jedan od rijetkih istinskih rock jam bendova čije pjesme nastaju na inventivnim dekonstrukcijama onog što bi se moglo svrstati u neki fah klasične rock pjesme. Rezultat toga je često čista energija koja kulja s pozornice tijekom nastupa i koja izbija iz savršeno usklađenog trojca, gledano s jedne strane, a s druge, u kojem kao da postoji i neka vrsta paralelne energije svakog pojedinog člana, tj. Danila Lukovića, Boška Mijuškovića i Miodraga Cicovića aka Straight Mickeya koja svakog ponaosob navodi i da iskušava drugu dvojicu u bendu. Ne samo što sam u tom trenutku imao veliko poštovanje za Caneta koji je potegnuo na promociju mlađih kolega, što smatram bitnim faktorom onoga što se zove podržavanje scene, već je on odmah potegnuo ‘najtežu moguću artiljeriju’ koja je počela riječima: „Gledao sam Šarla jedno dva – tri puta… Više i nije moglo…“

Korelacija je bila jasna za sve nas mlađe koji nismo nikad gledali grupu Šarlo Akrobata. „A kad sam gledao ove prvi put… Sine, ispala mi vilica“, bez okolišanja je rekao frontmen Partibrejkersa. Pričao je Cane kako je pokojni Vd bio pojam bubnjara u Beogradu, tip nasađen na ritam kao Stewart Copeland. I onda kaže da je Danilo Luković ista, ako ne i bolja ‘zvjerka’, u čemu se slažem i ja od istog trenutka kad sam prvi put čuo i vidio taj bend uživo. Mrzim one nekadašnje jako popularne liste najbolji instrumentalista i pjevača u časopisima u kojima se na kraju godine uvijek vrtjelo više-manje istih pet imena, ali da me netko drmne u pol noći i pita tko mi je najbolji bubnjar u ovoj regiji, ispalio bih: „Danilo Luković“ k’o iz topa. Njega mogu s guštom slušati i gledati cijeli koncert i sve što mogu je uživati u ‘prokletim vratolomijama’ koje je sebi nametnuo i kojeg jedino teatralno razbijanje bubnjarskog seta dijeli od potpunog ‘Keith Moon ugođaja’. Dakako, da ne ispadne da umanjujem značaj Mijuškovića i Cicovića, činjenica je da s takvim super-bubnjarom nikako ne mogu svirati bezveznjaci.

No taj ubitačni koncertni stroj možda radi preveliku razliku između koncerata i albuma, što objašnjava i prilično dugu četverogodišnju diskografsku pauzu. Nove pjesme nastajale su dugo, ali jednom iskristalizirane su brzo snimljenje u par navrata. Produkcijski je „Čovek koji ima obaveze“ daleko superiorniji od prethodnika, no koncepciji nosi neke mane.

Možda je najlakše objasniti kako nedostaje neka ‘krovna konstrukcija’ koja bi svemu dala fokus i istoznačnost jer se ne može izbjeći da je koncepcijski dojam kako je riječ o skupu pjesama s različitih izvorišta i različitih faza, skoro kao kompilacija, ali i kompilaciju treba znati složiti. U neku ruku jedino je pjesma „Dalek svet“ nešto što je trebalo biti prezentirano kao bonus, a nije. Naime, ona datira iz vremena eponimnog prvijenca, a nije se tad našla na njemu jer bend nije bio zadovoljan njenom produkcijom. No dogodilo se da je u međuvremenu postala najveći hit i zaštitni znak tako da je dobra stvar što se našla na ovom albumu kao bonus. A opet sam taj kraj nosi grešku, jer iako je na omotu navedena kao posljednja, ona je postprodukcijskom greškom pretposljednja, dok album zatvara „Haos radi“.

I „Haos radi“ je navedena kao bonus pjesma, a čvrsto sam uvjeren da nije trebala biti jer se pokazala kao daleko najjači singl i par godina prije albuma, a i tad je bilo jasno da mu pripada u trenutku kad su Straight Mickey And The Boyz na koncertima svirali i pjesmu „Devojko“ čime su parali nebo ubitačnošću i kvalitetom s ta dva punk rock otkivka, nagovješćujući s njima možda jedan novi (pod debelim navodnicima ‘komercijalniji) put, za što su pokazali da imaju itekakvog potencijala.

Ako se uzme u obzir da je „Devojko“ sedma po redu i da nakon nje dolaze dvije najbolje nove pjesme, a to su naslovna „Čovek koji ima obaveze“ i „Svi u isto vreme pričaju“ jasno je da je apsolutno najbolji niz od čak pet pjesama rezerviran za drugu polovicu albuma do samog njegovog kraja (računajući tu i bonuse). Dakle daleko superiornije o početka gdje uvodna „Mogu samo da ti verujem“ koja pomalo koketira s psihodelijom više razbija, nego što uvodi fokus na ono što se dalje događa, a ‘pomaže’ joj i minijatura od 44 sekunde nazvana „2“ da bi se treća po redu „Ponovo se budim“ počela doživljavati kao ponovljeni početak albuma, što svakako nije dobro, a u biti bilo bi najbolje da je upravo s „Ponovo se budim“ album i otvoren, jednako u tekstualnom i glazbenom smislu.

Također bi i divlja tutnjava koju nosi „Moje srce prazno je“ bila idealna za podvlačenje crte, tj. da je gurnuta na sam kraj albuma. „Snažna volja“ koliko god je izvrsna, kao da je prešla nevidljivu granicu i ukopala se na zvučnom teritoriju koji je rezerviran za Disciplinu kičme. Ona time znatno iskače iz konstrukcije u kojoj ipak najvažnije točke drže već spomenute „Čovek koji ima obaveze“ i „Svi u isto vreme pričaju“.

Kao zaključak se nameće da bi ovo bio puno bolji album da su pjesme drukčije poredane, tj. da je za to bio zadužen neki mastermind u obliku izvršnog urednika koji bi nanjušio vrhunce i dobro ih tempirao. A opet, možda se ipak predugo čekalo. „Haos radi“ je bilo izvrsno predjelo, no glavno jelo došlo je sa debelim zakašnjenjem. Neki sočni sokovi i arome su izvjetrili. Na djelu se pokazalo staro pravilo rocka, a to je da jam bendovi ne smiju imati duge diskografske pauze. Možda su htjeli izbjeći prokletstvo drugog albuma, ali ono je svejedno došlo.

Ocjena: 7/10

(Odličan hrčak, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X