Stray Dogg ‘Come Along Wind’ – lutalica je okupio čopor

Treći album begoradskog sastava Stray Dogg donio je znatne promjene u zvuku.

  • 2
    Shares
Stray Dogg 'Come Along Wind'
Stray Dogg ‘Come Along Wind’

Koliko god ograničenja u sebi nosila negativnih strana, toliko nose i pozitivnih. U kontekstu kantautorstva lo-fi pristup obično uključuje vokal i akustičnu gitaru (ili klavir). Koliko god to bilo u srži jednostavno, nedvojbeno je da, osim što se stvara intimna atmosfera sa slušateljem, nedostatak zvučnog spektra lakše pobuđuje maštu i uvijek je tu onaj podsvjesni osjećaj: „Kako bi to tek moćno zvučalo uz dodatni instrumentarij“. No ono što razmišlja slušatelj, razmišlja i kantautor. I njega mori isto pitanje.

No povećanje instrumentarija samo po sebi nužno ne donosi boljitak, tj. donosi ako ga se upotrebljava jednako intuitivno, a dakako poželjno je i originalno, jer najveća zamka svega jest da materijal može zazvučati prosječno i predvidljivo i da kantautor djelomično izgubi osobnost izričaja kad ga se uklopi u bend. Brojni su primjeri gdje stvari jednostavno nisu kliknule, ali nekad se dogodi da je sve na ‘pola puta’.

Novi album beogradskog sastava Stray Dogg, kojeg predvodi iznimno talentirani vokal i tekstopisac Dušan Strajnić tj. Dukat Stray, ulazak je u te višeinstrumentalne gabarite, a rezultat definitivno varira obzirom na ono što su nešto stariji štovatelji prijašnjeg zvuka očekivali. No očekivanja nikad nisu sigurna valuta kad je glazba u pitanju, posebice očekivati da netko ostane ukalupljen u okvire s početka vlastite karijere. Dakle, oni koji su očekivali nešto slično onome što su čuli na albumima „Almost“ (2011.) i „Fire’s Never Wrong“ (2012.) neće baš biti previše zadovoljeni albumom „Come Along Wind“.

Ali gledano u svjetlu Strajnićevog razvoja i želje za novim izazovima, novi album ipak je ugodno iznenađenje jer Stray Dogg nije pao na ispitu s povećanjem postave. „Come Along Wind“ nadasve je solidan americana uradak. Solidan, iz razloga štoje  bend dobro ispunio svoju zadaću i to sigurno zvuči daleko moćnije na pozornici od samog Strajnića s akustičnom gitarom, ali je nedovoljno iskorišten kreativni prostor za rastezanje bendovskih gabarita, istraživanje zvukovnih ambijenata i općenito horizonta u kojem općenito korespondiraju današnji prvaci te scene. Takvog pristupa nedostaje i ako bude sreće vjerojatno će Strajnić i društvo u budućnosti više poraditi na tome. U regionalnim okvirima gledano, „Come Along Wind“ je ovosezonski americana album bez premca.

Dakako pozitivna stvar je i što se Strajnić kao vokal stesao u izvrsnog interpretatora klase jednog Phila Everlyja iz Everly Brothersa, a time je i druga pozitivna stvar što takav vokal rijetko koji bend može frekvencijski ‘preklopiti’ i time mu isisati snagu. Bend je u svojevrsnom Lynyrd Skynyrd poletnom zamahu već s uvodnom „Away“, dok najupečatljivije u tom jam smislu odjekuje „Dare Not“ koja posjedjuje sve elemente da se prometne u katarzičnu točku budućih nastupa uživo. Osobno, naveće srsi proizvela mi je posljednja „Till You’re Forgotten“ u kojoj Dukat kombinira nekoliko vokalnih izričaja u rasponu od dubokog Cohenovskog uvoda do laga ženskih vokala vrsno kontrastirajući cjelokupno ozračje dok je pratnja gotovo jedva primjetna. Jest da su do tada slične reakcije izazivale „Blind Love“ i „No One But You“, ali ipak je „Till You’re Forgotten“ to sve pomaknula iz temelja, dodatno pojačavajući katarzu i akcentom zadnje pjesme.

Opći dojam je da je Dukat s „Come Along Wind“ uskočio u nove cipele i napravio nekoliko uspješnih koraka. Kad ih razgazi, može se očekivati ‘zlatna milja’.

Ocjena: 8/10

(Pop Depression / Odličan hrčak, 2015.)

  • 2
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X