Mladi redatelji ušli su u ovaj projekt s velikom ozbiljnošću i odvažnošću i stvorili su nešto za što lako možemo reći da je jedan od najsmjelijih i najuspjelijih žanrovskih naslova moderne hrvatske kinematografije.
Neprestano čitamo o slaboj posjećenosti projekcija domaćih filmova u kinodvoranama kad novi naslovi ulaze u distribuciju. Koliko se lani posprdno pisalo o hrvatskom kandidatu za Oscara, vrlo dobroj “Murini” Antonete Alamat Kusijanović kao o filmu koji je pogledalo pola šake ljudi. Danas bi mnogi poput Gibonnija jezik pregrizli kad bi razumjeli što znači da je taj film nominiran za dvije nagrade Gotham, uz Independent Spirit vjerojatno najveću nagradu koja se dodjeljuje nezavisnom filmu. Čak i naslovi koji izgledaju atraktivno i djeluju kao da bi mogli privući mase redovito doživljavaju potop. Primjerice prvi odvažniji iskorak na područje istinskog akcijskog filma, “Divljaci” Darija Lonjaka nisu ostvarili značajan rezultat. Sve to ne čudi jer je domaća publika izgleda zauvijek traumatizirana katastrofalnom hrvatskom kinematografijom devedesetih, da bi im se zatim polupristojni (i to kažem iz polupristojnosti) proizvodi poput primjerice “Ne gledaj mi u pijat” i “Dnevnika Diane Budisavljević” prodavali kao vrhunaravna remek-djela.
Izrazito je teško uvjeriti čak i nadprosječnog kinoposjetitelja da je hrvatski film trenutno u rijetko doživljenom zamahu koji će neki olako proglasiti renesansom. Prošli mjesec u HAVC-ovoj kampanji “Otkrij naš novi film” otkriveno je čak deset atraktivnih domaćih naslova koja stižu ove jeseni. Među njima je najsnažniji “Sigurno mjesto” Jurja Lerotića koji rastura po velikim svjetskim festivalima i ulazi ove godine kao domaći kanditat u razmatranje za Oscar, ali njegova izrazito mučna tematika sigurno će odbiti mnoge potencijalne gledatelje. Pompozno najavljivani povijesni spektakl “Illyricvm” Simona Bogojevića Naratha došao je i prošao jedva zamijećen. Uskoro stiže i “Šesti autobus” Eduarda Galića za sve one koji smatraju da još uvijek nije snimljeno dovoljno filmova o Domovinskom ratu.
No među svim tim naslovima tiho krčka jedan posebno uvrnuti film, debitantsko dugometražno ostvarenje Andrije Mardešića i Davida Kapca nagrađen posebnim priznanjem u Karlovym Varyma i Zlatnom arenom u Puli za scenarij. Film jednostavnog imena “Stric”. Iako izbjegavam čitati kritike prije nego što sam pogledam film u pitanju, moram priznati da sam naletjeo na naslove u novinama koji ovu psihološku dramu s elementima apsurda i horora uspoređuju s uradcima Michaela Hanekea (pretpostavljam da se misli na “Funny Games” zbog određenog home invasion elementa koji tvori potku “Strica”) i Yorgosa Lanthimosa (po pitanju uvrnute atmosfere više “Dogtooth” i “The Killing of a Sacred Deer” nego, recimo, “The Favorite”) i te usporedbe nisu plasirane bez vraga.
Pri pisanju kritike najgrozomorniji je posao prepričavanje sadržaja filma, pogotovo kad je riječ o poslu koji su nakon njegove premijere u Puli obavili mnogi drugi. Ali vjerojatno svatko tko ima nešto za reći o njemu mora pokušati opisati tu uvrnutu atmosferu koja istovremno odiše opipljivom i neobjašnjivom napetošću koju pojačava retro elektronski soundtrack koji potpisuje Miro Manojlović “Mali Mance”, član Rundekove Ekipe i sin giganta zagrebačke freak šansone Milana Manojlovića Mancea, a pretpostavljam van rodbinske veze (molim ispravite me ako griješim) s Predragom Mikijem Manojlovićem, glavnom zvijezdom ovog filma, titularnim Stricem koji sije strah i tihu jezu u svakome kadru.
Od prve scene očekuje se dolazak tog mitskog Strica. Tročlana obitelj koju čine Majka (Ivana Roščić), Sin (Roko Sikavica) i Otac (Goran Bogdan) – svi redom sjajni – priprema kuću za njegov dolazak, dočekuje ga u špaliru mašući mu poput nasmiješenih pajaca dok ih on pozdravlja najgorim ispraznicama i štosevima iz davnina. On dolazi starinskim mercedesom i svi su odjeveni kao kasnih osamdesetih, pjevahu “Vilu Velebita” usprkos “Tamnici naroda”. I što je sa Sinom? Očito je u dvadesetima, a pred Stricem se ponaša poput osmoškolca. I ako smo zbilja u osamdesetima otkud onda zvonjava Stričevog mobitela? Sve to naveliko podsjeća na “Ballad of a Thin Man” Boba Dylana: “Something is happening here but you don’t know what it is. Do you, Mr. Jones?”
Stvari postaju još čudnije kad se isti režim počinje ponavljati, ponekad s neželjenim izmjenama, ali s istim scenarijem, a svako ponavljanje dovodi do sve većeg raskola između obitelji. Sve dok na polovici filma ne otkrijemo ključ u mračnu pozadinu ovog nakaradnog igrokaza: sav apsurd i ono što bismo naoko nazvali šašavošću, od gledanja videokazeta, preko Novih fosila na kazetofonu, pa do uspavanke Magazina odraslom muškarcu, sve to dobiva užasno uznemirujući ton. Film je odjednom zakoračio duboko u područje psihološkog trilera i više se ničemu nećete smijati kao u njegovim uvodnim minutama.
Mardešić i Kapac kao redateljski par svojim su prvim cjelovečernjim filmom postigli nešto do čega je rijetko tko dobacio u domaćoj kinematografiji. Ako je “Stric” uspoređivan s Hanekeom i Lanthimosom, ja ću možda drsko ubaciti i Denisa Villeneuvea, točnije njegov kultni arthouse triler “Enemy” koji se, poput “Strica” može tumačiti kao alegorija za represivni sustav, ali i film koji u jednom točnom trenutku čini potpuni žanrovski preokret i gledatelja gotovo potpuno dezorijentira. Mladi redatelji ušli su u ovaj projekt s velikom ozbiljnošću i odvažnošću i stvorili su nešto za što lako možemo reći da je jedan od najsmjelijih i najuspjelijih žanrovskih naslova moderne hrvatske kinematografije. Chapeau!
U vrijeme dovršavanja ovog članka stigla je i lijepa vijest s 36. Međunarodnog filmskog festivala u njemačkom Braunschweigu gdje je “Stric” osvojio glavnu nagradu žirija, pa smo još jednom primorani čestitati cijeloj ekipi.
Ocjena: 8/10
(Eclectica, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
