Jednodnevni bojkot je završio, donosimo ekskluzivnu recenziju prvog albuma eminentnog glazbenog novinara i pisca.
Govoriti o Anđelu Jurkasu kao o glazbenom kritičaru, bila bi mu skoro pa uvreda. U njemu je previše nemira da bi svoju kreativnost ograničio samo na rastrančiranje bendova i njihova truda. Dlake s jezika davno je obrijao, razliku između misli i onoga što ide na papir nikad nije poznavao. I zato je bio omiljen i neomiljen, kontroverzan, zloglasan, svađalica i onaj-koji-ne-kalkulira. Svirao je, organizirao je, promovirao je, izdavao, pisao, pljucao, hvalio, divio se i podjebavao. A da ne ostane dužan onima koji su se na njegovu autorskom putu možda osjetili povrijeđeni, sad im je dao pokretnu metu – objavio je svoj prvi album.
Anđelo Jurkas – za potrebe scene samo Jurkas – snimio je album „Soundtrack života“ koji dolazi isključivo uz njegovu drugu istoimenu knjigu, koja u naslovu ima dodatak i „(samopomoć glazbom)“. Oni koji su imalo upućeni u lik i djelo ovog hodajućeg toka svijesti neće nimalo iznenaditi što je album napunjen do vrha s 24 pjesme, ne računajući nekoliko remikseva i featuringa. Jurkas što god da pisao nikad nije znao stati, blokada i manjak inspiracije nikad nisu bili prihvaćeni pojmovi u njegovu svijetu. Piše dok ima tinte, tipka dok mu ne isključe struju. Materijali za još nekoliko njegovih budućih knjiga i albuma navodno su već gotovi.
Jurkasove uglazbljene slike variraju od brutalnih do nježnih. U nebrojenim stihovima raspravlja sam sa sobom ili s Njom o glazbi, politici, društvu, vremenu, životu i ljubavi, prošlosti i budućnosti. Skeptičan prema svemu, kritičan prema sebi i drugima, naivan, znatiželjan i drzak, Jurkas po svom starom autorskom običaju balansira između lucidnih dosjetki, genijalnih misli i kaotičnog izražaja jasnog samo njemu. Brbljav i upućen, kakav već jest, svojom verbalnom dijarejom nikome ne da ni posmisliti da možda nije u pravu, da nešto nije dobro shvatio, da je na krivom putu. Bilo da priča priču, optužuje ili se umiljava, Jurkas to izvodi uvjerljivo; ne rimom, glasom ili glazbom, već izravnošću.
A kako to zvuči? I je li slušljivo? Na ta bi pitanja moglo biti vjerojatno stotinu različitih odgovora, no jedno je činjenica – Jurkasov glas je ugodno slušati. Ne na način na koji slušamo „Ne daj se, Ines“ ili „An American Prayer“, ovdje se prodaje spika, nude se stavovi pjesnika koji je odgojen na punk-poetici. Radi se uglavnom o „govornom“ albumu, štono bi se reklo – spoken word, s ponekim minijaturama i digresijama sinčića Lava. Ima Jurkas i kompjuter i bend, pobrojane muzičare na kraju omota, koji zajedno s njegovim kreativnim ludilom lutaju stilovima, pokušavajući uhvatiti korak s inspiriranim frontmenom. Aranžmani nisu pretenciozni, stvaranje kulise im je i start i cilj, pored Jurkasove vokalne samovolje nemaju ni previše prostora.
Upustiti se u analizu svake pojedine pjesme (ima ih dakle 24, oko 73 minute) nema previše smisla. Album predstavlja jednu priču, ispričanu u 24 dijela. Želite li intimno upoznati Jurkasa i dobiti uvid u njegov moždani sklop, na sljedećoj stranici vam nudimo poglavlje priče broj 9 iz „Soundtracka života“… Dalje>>