Posljednjih godina sve je više bendova i kantautora različitih žanrova koji, kada požele snimiti nešto potpuno drugačije od bilo čega što su dotad radili, za svoj veliki kreativni iskorak odabiru sintesajzere i ritam-mašine, točnije tradiciju i modernizirane inačice synth-popa.
Najnovije ime u tom nizu je Sufjan Stevens koji nas je već odavno naučio da očekujemo neočekivano, kako albumima na kojima je pokušavao uglazbiti američke države tako i autobiografskim prikazom vlastitog odrastanja i odnosa s otuđenom majkom na pet godina staroj ploči „Carrie & Lowell“. Sličan ‘everything goes’ pristup imao je i kao skladatelj pa je u njegovoj diskografiji bilo americane, roots rocka, ali i raskošnih orkestracija, baroknog popa i elektronske glazbe kojoj se na „The Ascension“ posvetio u potpunosti.
Iza te odluke, ako je vjerovati samom Sufjanu, krije se čista slučajnost jer je u vrijeme rada na novom materijalu bio u fazi selidbe, zbog čega je pri ruci imao samo kompjuter, ritam-mašine i sintesajzere. Taj je instrumentarij u njemu očigledno pokrenuo nezadrživi val inspiracije, što može objasniti epsko trajanje albuma od osamdeset minuta, ali i ambiciju da se na jednom mjestu uhvati u koštac sa svime što ne valja sa svijetom, Amerikom i njim samim.
Tekstualno crnilo prati i podjednako dezorijentirajuća smjesa utjecaja protegnutih od LCD Soundsystema na nekim opakim sedativima, Pet Shop Boysa kojima je oduzeto sve ono popistično i komercijalno, Nine Inch Nailsa i synth-punk terorista Suicide, ali i eksperimentalnih kolaža jednih Art Of Noise ili Yello. Stevensove ambicije, nažalost, prečesto prerastaju u pretencioznost, čak i monotoniju koja je ovaj materijal učinila gotovo nemogućim za slušanje u komadu.
Nadalje, dobar dio pjesama („Ativan“, „Lamentations“, „Tell Me You Love Me“, „Ursa Major“…) ostavlja dojam da je u njih ugurano previše toga, odnosno da je riječ o pjesmama koje su mogle biti punokrvni dance i pop komadi bez skoro neizbježnog skretanja u očaj i ludilo, iskazano gomilom čudnih, prilično nepotrebnih i nespojivih beatova i instrumentalnih pasaža.
Posljedično su u drugom planu završile običnije i najbolje stvari poput „Run Away with Me“, „Video Game“ i „Landslide“, dok je iz ovog drugog, radikalnijeg kanona posebnu pažnju potrebno posvetiti dvanaest i pol minuta dugoj „America“ s razarajućim stihovima „Don’t do to me what you did to America“. Jednako tugaljivo zvuči i kada se zagleda u sebe – u uvodnoj „Make Me an Offer I Cannot Refuse“ uzaludno traži neki smisao, a čak i pjesma naziva „Tell Me You Love Me“ nije neka nježna ljubavna balada, nego prije pokušaj da iz glave istjera spomenute riječi koje ga progone.
Napraviti ovakav album izuzetno je hrabar i, barem u ideji, hvalevrijedan potez. Realizacija te ideje u konačnici ga je ipak ostavila u kategoriji ‘samo za najveće fanove’.
Ocjena: 5/10
(Asthmatic Kitty, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
