Suho grlo nos ‘Manifest gluposti’ – korak naprijed, nazad nijedan

Koprivnički punk-rock predstavnici objavili su drugi album, koji ocrtava obrise jedne potencijalno uzbudljive pankerske budućnosti.

Suho grlo nos - Manifest gluposti

Kad se podvlači crta pod karijeru nekog punk benda, uglavnom ispadne da su prva dva albuma najbolje što su ikad napravili. Ona dva dok su još bili mladi, beskompromisni i blesavi. I dok ih nije bilo briga. Suho grlo nos daleko su od podvlačenja crte, drugi album je tu, a kako stvari stoje, njihovo najbolje ostvarenje je tek na putu. S obzirom na to da je aktualni uradak „Manifest gluposti“ u svakom smislu korak naprijed u odnosu na prvijenac „Gregor Samsa“, a ipak se ne radi o nepoderivom punk manifestu, prostor za razvoj ovog koprivničkog benda itekako je širok i otvoren.

Za razliku od njihovih koncerata – gorepotpisani ih je prvi put pogledao na Mudhoneyju u Pauku, a zadnji nedavno na šibenskom PMS-u – gdje se jasno čuje koliko je Overflow ostavio traga na koprivničkoj sceni nove generacije, studijska snimka odaje puno veću dozu autorske prepoznatljivosti.

Suho grlo nos su melodični punk-rock, nimalo revolucionaran, ali ono što izlazi iz zvučnika zvuči dobro. SGN znaju složiti dobar riff, vokal Bruna Antolića uglavnom drži vodu i nije ‘pretanak’, tekstovi su tipično pankersko-naivni, a melodijske linije jednostavne su i povremeno zarazne. U nastojanjima da vlastiti bijes i bunt iskažu što je izravnije moguće, SGN na trenutke izgube orijentir i skrenu na stranputicu. Zato valjda tu i tamo bogohulno zazvuče poput Kino kluba („Ruski rulet“ i „Petar Pan“), nemušto pokušavaju beskrvan pop zamaskirati distorzijom („Gutam, gutam…“) i nedovoljno artikuliraju željenu poruku („Svoje sjene lik“).

To bi bile mane. Vrline se, s druge strane, jasno očituju u dominantnim basom vođenoj „Daleko“, prepoznatljivom riffu u „Guru“, simpatično naivnima i ritmički čvrstima „La Vie“, „Letargu“ i „Banani“, dok su u „Žuži“ dobili poletnost KUD Idijota. Nimalo slučajno, posljednja skladba, ona naslovna, najkompleksnije je osmišljen komad punka na albumu, koji je s namjerom odrađen da CD-u podari konačan pečat ozbiljnosti. Poprilično uspješno, rekli bismo; „Manifest gluposti“, taj napadno pretenciozan naziv, stoji ponad najbolje skladbe albuma.

Suho grlo nos imaju još posla. Tekstualni dio priče vapi za većom efektivnošću i oštrinom, no u glazbenom segmentu udareni su temelji jedne potencijalno uzbudljive pankerske budućnosti. Overflowom obilježena Koprivnica svakako nije podbacila, no od SGN-a očekujemo puno bolje. Znamo da mogu.

Ocjena: 6/10

Rocklive, 2012.

Report s koncerta SGN u Šibeniku

Report s koncerta SGN u Zagrebu

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X