Ni sam ne znam koliko sam koncerata Šumskih pogledao u životu, ali nikada me nisu toliko oduševili kao u petak u Močvari.
Glavni razlog svakako je činjenica da su svoju ionako impresivnu pjesmaricu nedavno proširili stvarno fantastičnim albumom „Kolobari“ iako se dio zasluga mora pripisati i atmosferi u publici koja je iskreno iznenadila i sam bend; frontmen i glavni autor Marin Juraga tako je u jednom trenutku komentirao nešto u stilu ‘nismo baš navikli na takvo odobravanje’.
Otvorili su, kako to i inače rade, instrumentalom, s tim da je „Javora“ s prošle ploče ovoga puta zamijenila naslovna stvar novog materijala, fascinantan spoj post rocka i krautrocka, world musica, psihodelije šezdesetih i sinematskog, trubom Igora Pavlice vođenog krešenda. Nastavili su s „Povratkom u budućnost“, najboljom pjesmom aktualnog izdanja i nesretnom himnom svih koji se u ovoj zemlji osjećaju zatočeni i izigrani.
Vrijedi napomenuti da Šumski spadaju među rijetke bendove s tolikim stažem (osnovani su još 1991. godine) koji se na svojim nastupima ne oslanjaju na stare i odavno provjerene skladbe, već su i sinoć u prvom planu bili aktualni album te prethodnik „Ostrvo ledenog kita“. To u svakom slučaju podržavam pošto smatram da su spomenuta izdanja apsolutni kreativni vrhunci grupe i prilično zadovoljavajući odgovor na pitanje ‘što bi bilo da se Rundek i Sacher nakon „Trećeg svijeta“ nisu razišli?’. Unatoč sličnostima ne samo s Haustorom, nego i kasnijim Sacherovim bendovima poput Vještica, Šumski nikako ne mogu biti optuženi za pretjerano oslanjanje na uzore, kamoli kopiranje – njihov izričaj taj je ogranak zagrebačke rock povijesti podigao na sljedeću razinu dodavši mu brojne, ponekad naizgled i nespojive utjecaje.
Nove pjesme poput „Stara neman“, „Deep Space Nine“, „Samo stvari“ ili „Vinodol“ u vrlo kratkom su se roku primile kod fanova pa su u solidno ispunjenoj Močvari dobile impresivan broj ‘pratećih vokala’ i bile ispraćene jednakim oduševljenjem kao besmrtna „Baba spava“, „Zidovi“ i njihov borbeni poklič ‘zaudara na fašizam’ te „Prijatelji se sele na selo“ koja me bez iznimke razvali svaki put kada je čujem.
Svirački su također bili u nevjerojatnoj formi: Kornel Šeper i Viktor Krasnić izuzetno su fluidna, eklektična ritam-sekcija i vrlo čvrst temelj kako gitarističkim međuigrama Jurage i Franje Glušca, tako i sempliranim dionicama, puhačima ili John Caleovskom violončelu Stanka Kovačića. Samim time, gotovo da je izlišno govoriti da su svim navedenim stvarima, a i, primjerice, „Djedici“ i „Melankoliji“, dali dodatni šus i učinili ih još snažnijima i kvalitetnijima.
Nastup je, uz biseve, trajao nešto manje od dva sata, a red je da spomenemo i predgrupu, mladi čakovečki dvojac Revirgin. U pitanju je sastav dosta precizno nazivan tuzemnim sljedbenicima velikog Davida Byrnea i Talking Headsa, točnije njihove kasnije faze započete koncertnim filmom „Stop Making Sense“, no u tom sljedbeništvu nedovoljno često pronalaze vlastiti identitet.
U veljači 2019. godine, u izvještaju iz KSET-a napisao sam da je blizu dan kada će pjesme grupe Šumski odzvanjati puno većim koncertnim prostorima. I dalje vjerujem u to.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
