James Gunn udahnuo je novu snagu u ustajali DC-jev svemir vedrijim i nezahtjevnijim tonom suprostavljenim elementima priče koji rezoniraju sa stvarnim svijetom, a donosi i neočekivanu raspravu o tome što je zapravo ‘punk’ u današnjem svijetu.
Filmovi o superjunacima vladaju kinoblagajnama već dva desetljeća i ne iznenađuje činjenica da se se taj balon unazad nekoliko godina sve jasnije ispuhuje. Marvel se zapleo u narativ o paralelnim stvarnostima koji je prosječnom gledatelju sve teže pratiti, dok se DC toliko dugo koprca u ispodprosječnosti da im je neka vrsta povratka na tvorničke postavke bila prijeko potrebna i puno prije nego je prepuštena u ruke Jamesa Gunna, najplodnijeg redatelja u žanru i čovjeka koji je u konkurentski svijet donio osvježenje svojim filmovima “Guardians of the Galaxy”, a još teži zadatak napravio unutar samog DC-ja snimivši nastavak grozomornog “Suicide Squada” kao otkačeni reboot s B-listerima.
Gunnu je sad pružena prilika da ponovno osmisli duh DC-jevih stripova na filmu, a smjer u kojem bi se to moglo razvijati zacrtan je u “Supermanu”, prvom od nasloova pod njegovim ravnanjem koji se može čitati kao njegov manifest za budući rad. Još od trilogije “Dark Knight” Christophera Nolana u DC-ju prevladava ozbiljan ton i mračna atmosfera s kojom će nastaviti i Zack Snyder u filmu o Supermanu “Man of Steel” i njegovim nastavcima, a zatim i Matt Reeves u “The Batman”. Njihovi junaci su psihološki kompleksna biča koja se preispituju, a njihove životne priče pune su traume koja ih određuje.
Gunn u novom “Supermanu” odbacuje taj pristup u potpunosti. Odustaje i od tzv. “origin” narativa, točno pretpostavljajući da ne trebamo još jednom prolaziti kroz opće poznata mjesta Kal-Elove biografije i baca nas u trenutak u vremenu u kojemu je priča već ustoličena. Clark Kent (David Corenswet) već radi kao novinar i već hoda s Lois Lane (Rachel Brosnahan) koja već zna da je on najpoznatiji superjunak na svijetu. Tu je i zavidni tehnofašist Lex Luthor (Nicholas Hoult) čiju mržnju prema Supermanu nije potrebno posebno objašnjavati, kao i svi ostali elemeti priče, poznati ili nepoznati, a za koje Gunn točno procijenjuje da će ih gledatelj ili znati, ili s vremenom prihvatiti, ili to uopće neće biti bitno za uživanje u filmu.
Cijeli ton priče tako je potpuno otkačen, veseo i corny, naslanjajući se na izvoeni eskapistički duh stripova umjesto na psihološko profiliranje likova u spandeksu. Corenswetov Superman je tipična dobrica sa sela (sa zamjenskim roditeljima koji ga vole i CGI psom Kryptom koji s lakoćom osvaja naklonost publike), premda nadarena nadnaravnim moćima i to je dovoljno da film funkcionira. Luthor je čisti negativac bez dodatnih slojeva i nije nam potrebno razumijeti što ga je učinilo takvim, kao što je slučaj s Jokerom i nekim Marvelovim lošim dečkima, da film funkcionira. Umjesto da nam secira likove, Gunn koristi priliku da dva sata trajanja nakrca golemim čudovištima, džepnim svemirima, rušećim zgradama i srugim pizdarijama koje se nižu jedna za drugom bez suviše upletanja mozga u tu jednadžbu.
Ipak, tu je i mnogo elemenata koji Gunnov film čine produktom svog vremena. Od očitih primjera Luthora kao multimilijardera koji ima svoje prste u izvršnoj vlasti i armiju majmuna koji šire propagandu i kampanje blaćenja po internetu do oružanog sukoba na nekoj verziji Bliskoga istoka u kojemu je jedna od dviju strana Boravija čijeg predsjednika glumi naš Zlatko Burić i u kojoj se govori hrvatski jezik, unatoč blesavom tonu, dosta toga u Gunnovom scenariju rezonira sa stvarnošću. Ono što nikako ne rezonira sa stvarnošču je zamišljanje svijeta u kojemu je dovoljno da istina bude objavljena u medijimi i da javnost automatski povjeruje u nju.
To je naivna kvaliteta Gunnovoga filma koju ilustrira i razgovor između Lois i Clarka u kojoj ona tvrdi da je pankerica koja sve preispituje, a on vjeruje “svakome koga je ikada sreo”. “Možda je to pravi punk rock,” odgovara Clark/Superman. Ali nije. U svijetu novog puritanizma u kojem mlađe generacije koje hodaju na prstima pazeći da nikoga ne uvrijede potrebniji je duh izvornog punka i njegove kulture srednjega prsta više nego ikad. Treba nam više Iggyja Popa sa Stoogesima nego onog sa švedskim elektroničarima Teddybears koji sviraju za vrijeme odjavne špice i poručuju nam da su pankeri iako zvuče sasvim prilagođeno radijskome eteru. Usput, bolji je needle drop na “Five Years Time” rubno krindž indie benda Noah and the Whale pušten ranije u filmu koji točno odgovara tonu filma.
S druge strane, kritika zdesna koja tvrdi da je film woke jer ga je Gunn najavio kao priču o Supermanu imigrantu potpuno je promašena i pokazuje temeljno nepoznavanje njezinog centralnog lika. “American way” koji je stajao u njegovom nekadašnjem taglineu je potpuno suprotan od onoga kako ga danas tumači MAGA, temeljen je na antifažismu, a svi oni koji bi radije vidjeli Supermana koji se ponaša kao agent ICE-a zapravo ga zamišljaju kao figuru sličniju Homelanderu iz “The Boys” nego našem dobrom momku s Kryptona.
“Superman” dolazi kao slamka spasa u DC-jev svemir kojemu će vedriji i nezahtjevniji ton dobro doći da vrati publiku u kina. Pitanje je samo koliko snage u sebi imaju superherojski filmovi i je li ovaj i ovakav reboot dovoljan da nastave svoju dominaciju na kinoblagajnama u nedogled.
Ocjena: 7/10
(DC Studios, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
