James Gunn udahnuo je novu snagu u ustajali DC-jev svemir vedrijim i nezahtjevnijim tonom suprostavljenim elementima priče koji rezoniraju sa stvarnim svijetom, a donosi i neočekivanu raspravu o tome što je zapravo ‘punk’ u današnjem svijetu.

Filmovi o superjunacima vladaju kinoblagajnama već dva desetljeća i ne iznenađuje činjenica da se se taj balon unazad nekoliko godina sve jasnije ispuhuje. Marvel se zapleo u narativ o paralelnim stvarnostima koji je prosječnom gledatelju sve teže pratiti, dok se DC toliko dugo koprca u ispodprosječnosti da im je neka vrsta povratka na tvorničke postavke bila prijeko potrebna i puno prije nego je prepuštena u ruke Jamesa Gunna, najplodnijeg redatelja u žanru i čovjeka koji je u konkurentski svijet donio osvježenje svojim filmovima “Guardians of the Galaxy”, a još teži zadatak napravio unutar samog DC-ja snimivši nastavak grozomornog “Suicide Squada” kao otkačeni reboot s B-listerima.
Gunnu je sad pružena prilika da ponovno osmisli duh DC-jevih stripova na filmu, a smjer u kojem bi se to moglo razvijati zacrtan je u “Supermanu”, prvom od nasloova pod njegovim ravnanjem koji se može čitati kao njegov manifest za budući rad. Još od trilogije “Dark Knight” Christophera Nolana u DC-ju prevladava ozbiljan ton i mračna atmosfera s kojom će nastaviti i Zack Snyder u filmu o Supermanu “Man of Steel” i njegovim nastavcima, a zatim i Matt Reeves u “The Batman”. Njihovi junaci su psihološki kompleksna biča koja se preispituju, a njihove životne priče pune su traume koja ih određuje.

Gunn u novom “Supermanu” odbacuje taj pristup u potpunosti. Odustaje i od tzv. “origin” narativa, točno pretpostavljajući da ne trebamo još jednom prolaziti kroz opće poznata mjesta Kal-Elove biografije i baca nas u trenutak u vremenu u kojemu je priča već ustoličena. Clark Kent (David Corenswet) već radi kao novinar i već hoda s Lois Lane (Rachel Brosnahan) koja već zna da je on najpoznatiji superjunak na svijetu. Tu je i zavidni tehnofašist Lex Luthor (Nicholas Hoult) čiju mržnju prema Supermanu nije potrebno posebno objašnjavati, kao i svi ostali elemeti priče, poznati ili nepoznati, a za koje Gunn točno procijenjuje da će ih gledatelj ili znati, ili s vremenom prihvatiti, ili to uopće neće biti bitno za uživanje u filmu.
Cijeli ton priče tako je potpuno otkačen, veseo i corny, naslanjajući se na izvoeni eskapistički duh stripova umjesto na psihološko profiliranje likova u spandeksu. Corenswetov Superman je tipična dobrica sa sela (sa zamjenskim roditeljima koji ga vole i CGI psom Kryptom koji s lakoćom osvaja naklonost publike), premda nadarena nadnaravnim moćima i to je dovoljno da film funkcionira. Luthor je čisti negativac bez dodatnih slojeva i nije nam potrebno razumijeti što ga je učinilo takvim, kao što je slučaj s Jokerom i nekim Marvelovim lošim dečkima, da film funkcionira. Umjesto da nam secira likove, Gunn koristi priliku da dva sata trajanja nakrca golemim čudovištima, džepnim svemirima, rušećim zgradama i srugim pizdarijama koje se nižu jedna za drugom bez suviše upletanja mozga u tu jednadžbu.
Ipak, tu je i mnogo elemenata koji Gunnov film čine produktom svog vremena. Od očitih primjera Luthora kao multimilijardera koji ima svoje prste u izvršnoj vlasti i armiju majmuna koji šire propagandu i kampanje blaćenja po internetu do oružanog sukoba na nekoj verziji Bliskoga istoka u kojemu je jedna od dviju strana Boravija čijeg predsjednika glumi naš Zlatko Burić i u kojoj se govori hrvatski jezik, unatoč blesavom tonu, dosta toga u Gunnovom scenariju rezonira sa stvarnošću. Ono što nikako ne rezonira sa stvarnošču je zamišljanje svijeta u kojemu je dovoljno da istina bude objavljena u medijimi i da javnost automatski povjeruje u nju.
To je naivna kvaliteta Gunnovoga filma koju ilustrira i razgovor između Lois i Clarka u kojoj ona tvrdi da je pankerica koja sve preispituje, a on vjeruje “svakome koga je ikada sreo”. “Možda je to pravi punk rock,” odgovara Clark/Superman. Ali nije. U svijetu novog puritanizma u kojem mlađe generacije koje hodaju na prstima pazeći da nikoga ne uvrijede potrebniji je duh izvornog punka i njegove kulture srednjega prsta više nego ikad. Treba nam više Iggyja Popa sa Stoogesima nego onog sa švedskim elektroničarima Teddybears koji sviraju za vrijeme odjavne špice i poručuju nam da su pankeri iako zvuče sasvim prilagođeno radijskome eteru. Usput, bolji je needle drop na “Five Years Time” rubno krindž indie benda Noah and the Whale pušten ranije u filmu koji točno odgovara tonu filma.

S druge strane, kritika zdesna koja tvrdi da je film woke jer ga je Gunn najavio kao priču o Supermanu imigrantu potpuno je promašena i pokazuje temeljno nepoznavanje njezinog centralnog lika. “American way” koji je stajao u njegovom nekadašnjem taglineu je potpuno suprotan od onoga kako ga danas tumači MAGA, temeljen je na antifažismu, a svi oni koji bi radije vidjeli Supermana koji se ponaša kao agent ICE-a zapravo ga zamišljaju kao figuru sličniju Homelanderu iz “The Boys” nego našem dobrom momku s Kryptona.
“Superman” dolazi kao slamka spasa u DC-jev svemir kojemu će vedriji i nezahtjevniji ton dobro doći da vrati publiku u kina. Pitanje je samo koliko snage u sebi imaju superherojski filmovi i je li ovaj i ovakav reboot dovoljan da nastave svoju dominaciju na kinoblagajnama u nedogled.
Ocjena: 7/10
(DC Studios, 2025.)