Grupa Superoperater sinoć je u Tvornici počela s koncertnom promocijom albuma ‘Powebi me’.
Reunioni bendova škakljiva su stvar. Okupljanje veterana i formiranje novih grupa još škakljivija. Alen Marin i Vanja Marin, dva člana nekadašnjih Kojota u kombinaciji s Alenom Tibljašem za bubnjevima i gitaristom Jurom Gecijem mogli su sasvim legalno zavrtjeti ponovno priču oko Kojota, no odluka je pala da se krene sa sasvim novim projektom nazvanim Superoperater, imenom iz kultnog omnibusa „Kako je propao rokenrol“ iz 1989. godine, filmom koji je duboko povezivao pripadnike rock kulture tijekom 1990-ih godina. Još je i za vrijeme postojanja Kojota, pokazana privrženost istome obradom Kojine pjesme „Trese, lupa, udara“ (koju su u filmu izvodili Tragači s Brankom Đurićem Đurom kao frontmenom) 1998. na posljednjem, trećem, studijskom albumu „Sex, Disco, Kung fu“. Naziv Superoperater stoga je i svojevrsni generacijski poziv, kad je riječ o ovoj grupi, i naravno poveznica s Kojotima u ovom trenutku.
Pokazalo se to i u petak na promociji albuma prvijenca „Powebi me“ u Malom pogonu Tvornice kulture, sasvim pristojno popunjenim licima koji su tih ratnih i poratnih 90-ih posjećivali rock koncerte u gradu, kojih je za razliku od današnje izdašne ponude bilo daleko manje.
Potez da koncert u duo kombinaciji otvori Zoran Čalić, nekadašnji gitarist Majki bio je samo plus cijelom događaju koji je i po tehničkim detaljima bio ‘blast to the past’ – u te 90-te kad zvuk na koncertima nije bio bogznakakav, vrijeme analognih miks pultova na kojima su svi zvučali krnje osim zvijezda večeri po kojima se sve štimalo. Naime, sličan takav analogni (zamjenski) pult bio je sinoć i u Malom pogonu, kao što je i pozornica neprestano bila jednolično osvijetljena s nekoliko bijelih reflektora (o svjetlosnom showu dakako nije bilo ni govora), jer se dogodilo da je pola opreme iz kluba poslano na Weekend Media Festival u Rovinj.
Zoran Čalić u pratnji udaraljkaša Ive Rimca je tako u polusatnom gotovo akustičnom i neobično tihom nastupu predstavio pjesme sa skorašnjeg debitantskog ostvarenja. Jest da nas je sa svojim prošlogodišnjim bendom Samosvjetlo (koji je personalnim promjenama doveo do Zoran Čalić Banda), i posljednjim singlom „U moru i plamenu“ pripremio za ulazak u vode psihodeličnog rocka, u Tvornici je pak u ‘suhom’ gotovo unplugged aranžmanu pokazao da i na taj način izvedne pjesme drže vodu. Još da je samo vokal bio glasniji i razgovjetniji s razglasa, ugođaj bi bio puno bolji.
Razgovjetnost vokala bio je problem i kad je petorka Superoperater kročila na pozornicu. Za tu priliku nastupio i Luka Geček kao gitarsko pojačanje Geciju. Počelo je poletno, posebice je prednjačio Alen Marin kao frontmen – retro škola, kad je dizanje tenzija svojevrsni imperativ najisturenijeg člana, no takva je bila i glazba tj. boggie blues rock. Od recentnog materijala najviše su se istaknule pjesme „Informacija“ (koja je odsvirana i na bisu) i prvi singl „Možeš i ti vikati“ ponajviše zbog te stišanosti, a time i nerazgovjetnosti vokala u odnosu na ostatak benda.
Najjači efekt među publikom postigle su očekivano, strateški repoređeni stari hitovi; Kojina „Trese lupa udara“ u prvom dijelu nastupa, te „Hodala je pola metra iznad zemlje“ i „Razuzdan i lud“ Kojota čije riječi je publika jako dobro znala. Sve u svemu, nije to bio besprijekorni start supergrupe, već onaj ‘klasični’ početak novog benda sa svakojakim preprekama. Pravi povratak u devedesete kad se iz ničega izdizala nova scena. Idealna prilika za vikati od frustracija.
A kako bi to sve zvučalo u boljim tehničkim uvjetima…bilo bi dobro da se u večeras uvjeri večeras riječka publika u Palachu.