Svemir, Popečitelji i Rolin Humes u Vintageu – energija i samo energija

Na petom izdanju Dozvoljenog četvrtka 11. lipnja u Vintage Industrial Baru nastupili su domaći bendovi Rolin Humes i Svemir, te Popečitelji kao gosti iz Srbije. Bila je to još jedna večer izvrsnog izbora šarolikih izvođača s nezavisne nam, regionalne scene, ali nažalost i večer ne tolike posjećenosti u odnosu na sve Dozvoljene četvrtke do sada, no euforije među prisutnima nije nedostajalo.

Svemir u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)
Svemir u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Večer je otvorio Svemir, bend predvođen pjevačicom i gitaristicom Zvonkom Obajdin. Upriličili su definitivno jedan od boljih nastupa u karijeri. Možda zbog prostranosti pozornice ili iskustva, ili jednog i drugog, uglavnom Svemir je briljirao. Bio je to daleko srčaniji i sigurniji nastup od posljednjeg kad sam ih gledao u Klub.-u na promociji drugog albuma „Tako jako“ u siječnju ove godine, kad je sve bilo pomalo hermetično. Ovog puta ništa nije bilo hermetično, Svemir je bio u ekspanziji, jednako poletnim ritmom i Zvonkom raspoloženom za vriskove, kao i sigurnim ‘zauzimanjem’ pozornice od uvodne „Hladne ruke“ do posljednjih „Ljubit se na kiši“ i „Sava“ dok su središnji dio zauzimali zgodici poput „Ne pitam te za istinu“ i „Jednog dana“, kao što je odsviran i najnoviji singl „Iz daljine“ koji je uživo zazvučao još bolje od studijskog snimka.

Drugi su nastupili Popečitelji, srpski instrumentalni trojac karakterističnog funk zvuka križanog s manirizmima Discipline kičme, ujedno i eksplozivna koncertna bomba koja ne zna za milost. Uz njihov funk plešete, a da niste toga ni svjesni. Instrumentalna virtuoznost svakog člana Popečitelja nimalo nije diskutabilna, a što je navažnije oslobođena je od osobnih ego tripova (za što svakako ima ‘štofa’) već je u funkciji združenog napada na slušna čula publike.

Popečitelji u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

„Koliko vas je bilo na našem posljednjem koncertu u Zagrebu?“, pitao je pred kraj nastupa gitarist Saša Furunović. Par njih je diglo ruke, a on je zadovoljno dodao kako su upoznali novo društvo, okrećući (s razlogom) i slabiju posjećenost u svoju korist. Od početka su Popečitelji svirali kao da je puna dvorana, što je uvijek dobrodošla crta združene profesionalnosti i entuzijazma u takvim prilikama. I na kraju krajeva, tko je platio ulaznicu zaslužio je i show za nju.

Rolin Humes u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Rolin Humes su također svirali kao da u najmanju ruku sviraju pred punim Wembleyem, a koncert su završili potpuno mokrih košulja kao da su pretrčali maraton. Rolin Humes su potpuno definirani bend, gledano od samog glazbenog izričaja do odijevanja na pozornici koje odgovara njihovom pop rock blues izričaju 1970-ih toliko karakterističnom i po ranoj fazi Eltona Johna. Na kraju krajeva i pjevač i klavijaturist Robi Hudulin je nešto poput domaće inkarnacije Eltona Johna. Frontmen prštave energije, raspoložen za šalu i toliko predan i fokusiran u svaku pjesmu koju izvodi da jednostavno ne morate biti glazbeni znalac kako bi primijetili rođenog showmena pred sobom.

Rolin Humes su također po svom stilu potpuno neuklopivi u razne rukavce domaće scene, jer za takav ‘upper-body-rock’ je potrebno daleko više elemenata u odnosu na to koliko ih se može pronaći na domaćim ‘glazbenim pašnjacima’. Hudulin tu iskače iz okvira kao netko tko je vidio i osjetio svijeta, tko je upio taj transrodni glamur, pravi prvoborac razbijanja, prije svega, mentalne hermetičnosti svog okruženja. Ako ste u publici, nastup Rolin Humesa djeluje kao ekspresno lansiranje na najbolji tulum u gradu, ali tulum u svom vrhuncu rasplesanosti i dobre volje, a ne mlitava ‘sjedeljka’.

Publika na Dozvoljenom četvrtku (Foto: Tomislav Sporiš)

No cijeli događaj u četvrtak je imao svoj neki suludi kontrast. Dok je samo vlastiti znoj sprječavao samozapaljenje od energije na pozornici Hudulina i njegovo društvo, za to vrijeme je gotovo tri puta više posjetitelja sjedilo na terasi kluba. Svašta sam vidio, ali se ne sjećam da ni puka znatiželja nije proradila na uljuljkanoj terasi jer se na desetak koraka dalje događao koncert benda koji krupnim koracima grabi prema svom vrhuncu. A bilo je toliko dobro i iskreno da nakon takvog nastupa ni ta poražavajuća činjenica nije mogla pokvariti raspoloženje.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh