Osjećaj je da Vuković i ekipa sve više žele skladati i svirati nešto drugo i drugačije, no tom su se porivu barem zasad uspjeli othrvati.
Marko Vuković sa svojim je prvotno alter-egom, a potom i emo macho pop bendom nazvanim Svemirko savršeno opipao puls ne samo jedne, nego čitavog niza generacija ovdašnje publike kojima je zajedničko trajno oduševljenje osamdesetima. U fanovsku bazu Svemirka tako su ‘regrutirani’ svi oni koji će radije po tko zna koji puta otići pogledati koncert anonimnog benda koji svira obrade ex-Yu pop i rock veličina nego provjeriti neko novo ime čija glazba je, ako već ne u današnjici, onda barem ukorijenjena u zvukovima nastalim u aktualnom tisućljeću.
Svemirko je, predstavljajući (neznatno) moderniziranu, najčešće sjetniju verziju Olivera Mandića, Denis & Denis, U škripcu, ranog Valentina, Zane, Neki to vole vruće i njihovih bjelosvjetskih, većinom synth-pop nastrojenih prethodnika poput ABC, Spandau Ballet i Level 42, u vrlo kratkom roku postao koncertna atrakcija koja će s lakoćom nakrcati dvorane i klubove diljem bivše nam države, što se, naravno ako virus dozvoli, neće promijeniti ni nakon izlaska „Skalamerije“, albuma koji u odnosu na svoja dva prethodnika ipak djeluje kao blago razočaranje.
Na njegovih devet pjesama povremeno ćete naići na pokušaje širenja utjecaja, primjetna je i nešto veća doza ekscentričnosti, no u cjelini bitnih razlika i noviteta naspram „Vanilije“ i „Tunguzije“ baš i nema. Problem, međutim, leži u činjenici da ne nalazimo dovoljno pjesama koje bi se mogle mjeriti s „Meni se ne svira“, „Ženom od vanilije“, „Dizajnericom Laurom“, „Mirisom grada“ i drugim Svemirkovim uspješnicama starijeg datuma. U tom rangu su tek „Dok ja spavam“ koja djeluje poput izgubljene stvari Olivera Mandića iz vremena ploča „Zbog tebe bih tucao kamen“ i „Dođe mi da vrisnem tvoje ime“, Talking Headsima inspirirana „Tanekoko“ te „Još sam pri aparatu“.
Početna „Uvod u skalamerizam“ starta gotovo pa prog rokerski, ali i završava prije nego što je dobila priliku pretvoriti se u nešto glazbeno kompleksnije, a bilo bi zanimljivo čuti i kako bi zvučali funkoidni „Južni trans“ i najopičenija skladba ovdje „Lako je voljeti“ da su ih izvukli iz dosadašnjih, za Svemirko tipičnih aranžmana i usmjerili prema, primjerice, Teardrop Explodesima ili Stranglersima iz prve polovice osamdesetih. Dio materijala (“Rijeka suza stati neće“, „Nikad više ništa“) povremeno podsjeti i na Bregovićeve pokušaje da modernizira Bijelo Dugme i približi ga novovalnom i postnovovalnom ‘zeitgeistu’, što donekle objašnjava zbog čega je riječ o dvije najslabije pjesme na „Skalameriji“.
Slušajući ovaj album, imao sam osjećaj da Vuković i ekipa sve više žele skladati i svirati nešto drugo i drugačije, no tom su se porivu barem zasad uspjeli othrvati. Usprkos tome, čini mi se da su prvi korak prema ostavljanju emo macho popa iza sebe ipak napravili.
Ocjena: 6/10
(Više manje zauvijek, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
