‘Moram vam reći da ne znam trenutak i situaciju kad sam nervozniji, uzbuđeniji i u lošijem stanju izašao pred vas.’
“Miješaju mi se nemoć, srdžba, bijes, zabrinutost, a tema je – ne znam dal’ da ga nazovem spodoba ili gospodin…” Ovim je riječima Zdravko Mamić sada već davne 2010. godine započeo jednu od svojih tipično neprimjerenih i neumjesnih ali i i urnebesnih press konferencija na kojoj mu je meta bio doktor Ivan Šiber.
Zanimljivo, upravo ove emocije je tijekom riječke premije filma “Svemu dođe kraj” friško počasni doktor Rajko Grlić, zajedno sa svojim koscenaristom Antom Tomićem naveo kao glavne motivatore i katalizatore za svoj najnoviji uradak u kojemu su sada njima mete spodobe / gospoda kao što je Maminho.
Indikativno, premijerno prikazan u Rijeci (o tome nešto kasnije) u krcatom Art kinu Croatia, za koje mogu sa zadovoljstvom reći da je od zadnje recenzije uređeno s otvorenim balkonom koji je tijekom premijere služio kao VIP loža uvaženim gostima (o njima isto malo kasnije) dok je ostatak običnog puka u parteru mogao uživati u žestokom, beskompromisnom i katkad odveć direktnom seciranju svega lošeg, krivog i trulog u državi Hrvatskoj u naslovu koji puno bolje funkcionira kao uzbudljivi politički triler negoli kao dirljiva ljubavna drama.
Labavo zasnovan na “Na rubu pameti” Miroslava Krleže film prati Maksa Pintera (Živko Anočić), uspješnog zagrebačkog odvjetnika kojemu je glavni klijent Dinko Horvat (Boris Isaković), ona vrsta tipičnog hrvatskog privatnog poduzetnika koji funkcionirajući mantrom “ukradi siromašnima, podijeli bogatima” biva sve moćniji i uspješniji sa svakom novom nekoć uspješnom tvrtkom koju upropasti. Nakon što zajedno sa svojim odvjetničkim partnerom Grgom (Janko Popović Volarić) oslobodi našeg dobitnika Zlatne kune (tu se još nije desila konverzija u euro), optužbi za dvostruko ubojstvo Maksa odjednom ulovi grižnja savjest.
Tijekom fešte zbog oslobađajuće presude, koju bi Ameri vjerojatno nazvali acquittal party, prepije se, saspe Horvatu u licu sve što ga ide te objavi otvoreni rat možebitno najmoćnijem čovjeku u zemlji kojemu su najbolji kompići premijer i zagrebački nadbiskup. Kako Maks ne bi bio sam, u borbi protiv korumpiranih vjetrenjača pridružit će mu se Nina (Jelena Đokić), nikad prežaljena ljubav iz mladosti koja također ima nerazjašnjenih računa sa Horvatom.
Riječ je o scenaristički vrlo zanimljivoj ideji i ambicioznom pothvatu u kojemu su se Tomić i Grlić odlučili za svojevrsnu karakternu dekonstrukciju i motivacijsku inverziju. Umjesto tipičnog puta grešnog čovjeka koji pred kraj djela doživi katarzu ovdje je sam čin iskupljenja napravljen već na samom početku filma dok o točnim razlozima prosvjetljenja glavnog protagonista polako doznajemo kako film odmiče što samog djela lišava dramaturškog naboja u završnici ali nudi više manevarskog prostora za profiliranje likova i njihovih odnosa.
Glavna okosnica racionalizacije takvih postupaka čini romansa Maksa i Nine te se na taj način pokušala ukomponirati dirljiva ljubavna priča u inače punokrvni krimić sa diskutabilnim rezultatima. Premda su likovi kvalitetno napisani, dijalozi britki i duhoviti a Grlić izrazito sposoban redatelj koji vrlo dobro zna postaviti i režirati intimističke scene njihov odnos je i dalje poprilično neuvjerljiv zahvaljujući prevelikoj dihotomiji između dva lika.
Zanemarujući pizdarije poput “suprotnosti se privlače” koje služe samo kako bi studentica medicine pokušala svojim roditeljima objasniti zašto se udaje za mesara, niti u jednom trenutku njihov odnos ne izgleda prirodno i uvjerljivo niti se zbog njihovi prevelikih razlika u osobnostima ikada dobije dojam da jedan drugome pripadaju što je dodatno apostrofirano potpunim nedostatkom kemije između dvoje glavnih glumaca. Iako su Anočić i Đokić oboje inače vrlo solidni u filmu, prvi naročito u paru sa Popovićem Volarićem s kojim čini krasnu glumačku međuigru, a potonja s bilo kim drugim, zajedno se na ekranu slažu koliko i pivo s colom.
S druge strane ono što film na okupu drži čvršće i od superglua je Aleksandar Isaković čiji je Dinko Horvat uvjerljivo najbolji negativac u našoj kinematografiji još od osamostaljenja. Srpski glumac se već dokazao kao briljantan u ulogama antagonista u filmu “Quo Vadis Aida” gdje je njegova interpretacija Ratka Mladića ledila krv u žilama dok ovdje igra sasvim drugačiju vrstu uloge pompoznog i samodopadnog hohštaplera i kriminalca kojega je nevjerojatno zabavno gledati i još zabavnije mrziti.
Njegov Horvat, koji manirizmima i dikcijom podsjeća na suptilniju verziju gore citiranog gospodina je nažalost na našim prostorima bezbroj puta viđena korumpirana štetočina koji prodajući jeftinu demagogiju “vjera, ljubav i domovina“ besramno krade upravo od one zemlje koju navodno toliko silno voli. Kroz njegov lik se detaljno prikazuje sve ono što je poznato svima nama koji smo ikada otvorili novine ili portale i s čime smo do te mjere upoznati da smo na sve to skupa gotovo i oguglali: uništavanje tvornica, pokradeni i neplaćeni radnici, korumpirana policija koja je mala beba spram još goreg pravosuđa, nečasna crvka, bespravna gradnja i još koješta te doista gotovi da i ne postoji tema koje se Tomić i Grlić nisu dotakli u vrlo ekonomičnih, pitkih i preciznih 90 minuta trajanja filma. Osim baš nogometnih klubova.
Zbog sve te silne želje i potrebe film je u svojim izrazito plemenitim intencijama ponekad i krajnje doslovan, primjetno je nekoliko ekspozicijskih monologa dok su određeni gegovi isforsirani. Maks primjerice boluje od nekakve neurološke bolesti zbog čega u određenim momentima dobijete dojam da gledate “My Private Idaho” jer se naš glavni lik stalno ruši kao da ima narkolepsiju i za sve one naivne poput mene koji su pomislili da će njegova bolest biti krucijalan dramaturški faktor u samom finalu filma će se grdno prevariti, naime sve to samo služi kako bi se oni sprdali sa sinkopom.
U sceni koja koja nevjerojatno istodobno uspijeva biti najšokantniji, najbolji i najgori dio filma Nina u jednom trenutku napaćenoj ženi koja zbog Dinka Horvata nema što jest ali zato ima muža u invalidskim kolicima vrlo izravno kaže: “nakon svega što su vam napravili vi i dalje glasate za HDZ” na opću sablazan cijele dvorane koja nije očekivala takav izravan napad s obzirom na to da ne vjerujem da se naša vladajuća stranka dosad ikada direktno spominjala u filmu.
Da ironija bude veća dio filma je financiran upravo iz državnog proračuna međutim to je paradoks gotovo svih manjih kinematografija još od pamtivijeka u kojoj su umjetnici primorani tražiti novac od države kako bi je mogli kritizirati. Zbog takvih rečenica, odabira Rijeke kao utvrde one druge stranke (ja ću za razliku od filma biti malo diskretniji), za premijeru čak i prije Zagreba, sastava političkih “uglednika” u onoj ranije spomenutoj VIP loži kao i ugodnog ćaskanju tih istih sa glavnim akterima filma nakon premijere može se dobiti da je film više oporbeni uradak negoli kao cjelokupna disekcija Hrvatske truleži što nimalo ne zamjeram Grliću i društvu već sam iskreno ljubomoran jer sudeći po svemu tome kao uostalom i po samom naslovu filma unatoč nemoći, srdžbi, bijesu i zabrinutosti izgleda vjeruju da kod nas ipak može biti bolje.
Blago njima.
Ocjena: 7/10
(Interfilm, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
