Uskraćivajem nekoliko desetaka decibela pjesme Swansa na sinoćnjem koncertu u Zagrebu su prodisale kao nikad do sad.
Zanimljivo je kako oni najbolji koncerti dijele jednu osobinu s onima najdosadnijima. Naime, teško ih je prepričati. Novinarima početnicima obično se, kad se nađu pred zadatkom izvještaja s jednog od takvih, obično savjetuje da se koncentriraju na samo jednu stvar koja taj bend ili koncert čini drugačijim od ostalih i tako si olakšaju muku koja ih je snašla.
Na stranu činjenica da se mi koji takve savjete obično dajemo rijetko kad istih i sami pridržavamo, pa je češći slučaj da ne znamo što ćemo o kojem koncertu napisati sve dok report ne privedemo kraju, ali ovaj savjet je posebno jalov kad je u pitanju bend koji već dugo pratite, kojem svaki album recenzirate i s čijih koncerata redovno izvještavate, jer vam se može činiti da ste sve o njima rekli i da stalno ponavljate tu istu stvar po kojoj su posebni.
U slučaju Swansa, naime, stvar koja je njihove koncerte činila drukčijima od drugih uvijek je bila njihova glasnoća. Razina njihove buke često bi trusila žbuku sa zidova, a bez čepića za uši melodije pjesama se uopće ne bi moglo razaznati od vibracija iz zvučnika. Zloglasnost njihove glasnoće – je li to onda zloglasnoća? – bila je takva da se o malo čemu drugom nakon njihovih koncerata pričalo.
Čak su i naslovi mojih izvještaja uglavnom ciljali na to: “Najglasniji bend na svijetu.” “Zgrada je izdržala.” U komentarima na moj intervju s frontmenom benda Michaelom Girom (u kojem smo se, naravno, dotakli i te teme) ljudi su pisali o njemu kao “monstrumu koji voli mučiti svoju publiku” i predviđali da će nam na nadolazećem koncertu “krv liptati iz ušiju.”
I organizatori, kao i svi oni s iskustvom odlaska na ranije koncerte, svima ostalima su savjetovali da ponesu zaštitu za uši ako žele sačuvati sluh. Štoviše, ova je turneja naširoko reklamirana kao posljednja u nizu velebnog i glasnog zvuka benda, pa smo možda i očekivali da će Gira i ekipa prirediti posebno moćan oproštaj od tog poglavlja karijere koje se proteže kroz poosljednjih petnaest godina od njihovog povratka na scenu nakon jednako toliko dugačke pauze albumom “My Father Will Guide Me up a Rope to the Sky”.
Bili smo spremni na sve osim na ono što smo doživjeli, a to je gotovo potpuno odustajanje od terorizma zaglušivanjem. Već na prvoj pjesmi ljudi su počeli vaditi čepiće iz ušiju. Swans nikad nisu bili tiši. Dobro, ovo i dalje treba uzeti sa zrnom soli, jer i najtiši Swans su i dalje jedan od najglasnijih koncerata godine, ali u usporedbi s, recimo, Sunn O))) dva tjedna ranije u SC-u, ili s posljednjim gostovanjem samih Swnsa na istoj lokaciji prije dvije godine (netko se izgleda zbilja trudi srušiti tu staru socijalističku građevinu), ovo je bilo sasvim izdrživo. Usuđujem li se reći – ugodno?
Još jedna od odlika koncerata ovog benda jest ta da su uvijek okrenuti budućnosti. Na njima ćete uvijek čuti pjesme koje će se tek naći na njihovim budućim albumima, pa su na taj način uzbudljivi, ali nama novinarima zahtjevniji jer u većem dijelu nastupa nemamo referentnih točaka iz prethodne diskografije s kojom smo upoznati. Takav je bio slučaj i sinoć, kad je više od polovice nastupa posvećeno neobjavljenim stvarima poput uvodne “The End of Forgetting”, središnje “Little Mind” i završne “Newly Sentient Being”.
Prva od njih poslužila je da zakuha oluju i čak dvaput dosegla svoje vrhunce u brutalnim krešendima, dok je Gira postupno ulazio u svoj šamanski mod vikanja i mahanja rukama. Već su ovdje dvije stvari postale jasne; prvo da nam krv ovoga puta neće liptati iz ušiju i drugo, da ako ovo predstavlja novi materijal benda, onda odmak od velebnog zvuka neće biti tako velik kako se najavljivalo. Ipak, pretpostavljam da je vjerojatnije kako ove pjesme neće ostati upisane u kanon i da će Gira pokušati istraživati neke druge pristupe koji bi mogli, ali možda i neće, uključivati dječje zborove i smijeh klaunova koje je najavio.
Ritual se nastavio s “The Merge”, jedinom pjesmom s novog albuma “Birthing” koji još uvijek smatram najboljim albumom ove godine, kao i krunom kasne faze karijere Swansa. Gira je ovdje čak odložio svoju akustičnu gitaru te ustao i zaplesao poput kakvog poglavice u transu dok se Dana Schechter priključila Chrisu Pravdici na drugom basu, a legendarni Larry Mullins (kojeg smo lani u Zagrebu gledali i kao člana The Bad Seedsa), ovaj put pod velikim kaubojskim šeširom, “divu među ljudima” – kako ga je točno opisao Gira – pridružio bubnjaru Philu Pulleu na dodatnom setu udaraljki, dok je Kristof Hahn radio to što već radi na svom lap steelu, a Norman Westberg šiljio gitaru. Ono što bi na dosadašnjim koncertima bilo jednako pokušaju nanošenja trajnih ozlijeda vašim bubnjićima, sad se pretvorilo u nešto između techno partyja i voodoo obreda i još jednom pokazalo da je iskustvo plemenitije kad bend “ne muči svoju publiku”.
Koncert je započeo vrlo rano, u 19:30. vjerojatno kako bi ostavio Giri dovoljno vremena da, ako ga ponovno obuzme ista navada kao preklani u Studentskom centru, produži svirku i preko tri sata, no ovaj put su potegli kočnicu na 150 i kusur minuta. Ipak, taj rani početak koštao nas je dolaska na intrigantnu Jessicu Moss, violinisticu kanadskog post-rock kolektiva Thee Silver Mt. Zion, koja je još u popodnevnim satima nastupila kao predgrupa. Što bi rekli braća Amerikanci, “raincheck.”
Gotovo svi posjetitelji s kojima sam poslije koncerta pričao odijelili su isto mišljenje. Bend se stišao i sad smo ih napokon čuli. Doživjeli smo ih bolje nego ikad, a razlog za to djelomično leži i u činjenici da se i Boogaloo pokazao kao puno primjereniji prostor za ovaj ritual od SC-a ili, recimo, Jedinstva gdje smo ih prethodno znali gledati. Tek rijetki su pomislili da to ovaj put “nije bilo to.” Uskraćivajem nekoliko desetaka decibela pjesme su prodisale.
Da je na prijašnjim susretima bilo ovako umjerenije, vjerojatno ih se ne bi spominjalo kao “najglasniji bend na svijetu”, ali reputacija je jedna stvar, a dojmovi koji ostavljaju same pjesme nešto sasvim drugo. Ako je prvi korak prema sljedećem poglavlju benda bio spuštanje pojačala s 11 na deset, čini se kako ga je većina nas jedva dočekala.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
