Između glasina o konačnom raspadu originalne postave i najava novog albuma, SOAD su zakazali sedam europskih koncerata. Jedan od njih dogodio se u dvorani Ziggo Dome u Amsterdamu.
Imali su System of a Down svijet ponuđen na dlanu. Imali su desetak godina iskustva, dvostruko remek-djelo “Mezmerize/Hypnotize”, imali su i tri odlična prethodna albuma, imali su osvojenog Grammyja, imali su vrh Billboarda, jedinstveni zvuk, hrpu fanova i znalački su brusili vlastiti stil. Bili su u zamahu, bili su ljuti, buntovni i nije im bilo mrsko oplesti po američkoj imperijalističkoj politici. Imali su talent. Imali su sve preduvjete da s trona konačno skinu Metallicu i postave nove standarde na sceni.
Prošlo je od tada osam godina, a SOAD su sve uspjeli zakomplicirati. Ako ćemo uzeti zdravo za gotovo ono što je očito – tada je za sve kriva suluda želja Serja Tankiana da pod svaku cijenu uspije u solo vodama. Traje to već punih pet albuma, u kojima je mijenjao žanrove i eksperimentirao, a svoj je bizarni cabaret pop/rock performans predstavio i na zagrebačkom INmusicu. Već godinama tako polagano diže tlak publici SOAD-a, a čini se da je puklo i u bendu; ostala trojica jasno su i glasno optužili Tankiana za sabotiranje snimanja novog albuma, a pojavila se i mogućnost stalne kadrovske promjene za mikrofonom. Bilo je to prije koji mjesec.
U takvom su stanju System of a Down odlučili doći na kratku europsku turneju, prodati nam iluziju da je sve u redu i podebljati račun. Sasvim legitimno, no ožiljke ipak nisu mogli sakriti.
U Amsterdamu su naišli na publiku koja je bila spremna jesti im iz ruke. Klasičnih metalaca bilo je najmanje, široki raspon progresivnog promišljanja glazbe priskrbio je SOAD-u i obožavatelje koji s metalom veze nemaju. Publika je odradila svoje, bend je taj koji je došao s problemima. Kada u sat i petnaest minuta zgurate 23 pjesme i pobjegnete bez odrađenog bisa, tada vam se jako žuri s pozornice. Kada nijednom tijekom koncerta ne pogledate nekog od članova benda u oči, nego posao odrađujete šutke u svom kutu, tada je vrijeme za grupnu psihoterapiju.
Kakvi god da su međuljudski odnosi na snazi u SOAD-u, ova četiri Armenca s američkim putovnicama na stageu djeluju kao krvnički posvađan bend. Tako se ponašaju, takvu energiju odašilju i, svim legaliziranim opijatima unatoč, dojam je da je to u prošlu srijedu mogao biti puno bolji koncert. System of a Down izveli su repertoar kojim su trebali otpuhati Ziggo Dome. Zidovi te nimalo amsterdamske, kockaste građevine trebali su se još tresti od zvučnih udara zvanih “B.Y.O.B.”, “Chop Suey!”, “Cigaro” ili “Toxicity”. Ali ne tresu se. Ne zbog loše odsviranog koncerta, već upravo zbog faktora x, koji ih je uzdigao iz gomile prosječnih i koji im je te večeri nasušno nedostajao.
Petnaestak tisuća sljedbenika, koji su iz sveg grla iznijeli “Lost in Hollywood” i “Lonely Day”, održavali su razinu koncerta na prolaznoj +3 ocjeni, no svima nama koji smo očekivali čistu peticu, System of a Down ostali su dužni. Ne decibele, ne hitove, ne preciznu izvedbu, već nastup odsviran srcem i mudima. Ovako, bez da vas tu i tamo prođu trnci, na kasnijem pivu uopće i ne posmislite na koncert. Pali su na tom najjednostavnijem i najpreciznijem mogućem testu.
Osrednje izdanje jednog izvanserijskog benda, čiji predvodnik Serj Tankian, koji je te večeri napunio 46 godina, nije rođeni frontman. Ili je tog dana samo proživljavao rođendansku depresiju. Novi album, ako se ikad dogodi, pokazat će jesu li se System of a Down konačno predali ili su spremni nadoknaditi propušteno.