Filmska recenzija

Pomalo neočekivano novi film Scotta Becka i Bryana Woodsa je pred sam kraj 2024. zasjeo na vrh liste najboljih ovogodišnjih horora, no bitka za taj naslov nije ni približno gotova.

Ridley Scott se približava devedesetoj godini života i snima filmove kakve želi ritmom od jednog godišnje. Usto se vjerojatno i zabavlja, a svojim novim filmom zabavit će i gledatelje.

Kad bi se Oscar za najbolji film dodjeljivao kao što se bira papa, bilo bi lako zamisliti da se novi film Edwarda Bergera nakon nekoliko neodlučenih krugova okruni tom nagradom.

Osim ako niste kojim slučajem proteklih nekoliko mjeseci živjeli ispod kamena ili, ne daj bože, bili u komi, znate su pred nama američki predsjednički izbori koji će se održati 05. studenog u noći s utorka na srijedu, čime bi konačno trebao završiti dosad neviđeni cirkus čak i kada su u pitanju inače vrlo niski američki standardi naspram kojih se politička scena Lijepe naše doima kao produkt uređene i uspješne zemlje visokog stupnja demokracije.

Dok film pokušava biti ‘malomišćanska’ nepretenciozna komedija uglavnom je dopadljiv, no kad odjednom odluči da želi biti intimna art drama o ljubavi sjebane žene i oženjenog muškarca, postaje nedorečen, dosadan i vrlo neuvjerljiv.

Doprinos dvoje glavnih glumaca muzičkom nastavku hita iz 2019. sasvim je dovoljan da film bude ocjenjen bolje od onoga što se trenutno čini generalnim konsenzusom, a to je da je u pitanju nastavak bitno slabiji od originala. Au contraire.

‘Moram vam reći da ne znam trenutak i situaciju kad sam nervozniji, uzbuđeniji i u lošijem stanju izašao pred vas.’

Trideset i šest godina očekivani nastavak fantastične crne komedije zabavniji je nego što bi trebao biti, s obzirom na učestala podbacivanja njegovog tvorca Tima Burtona u posljednje vrijeme.

Gledanje ovog uratka zabavno je koliko i kolonoskopija.

‘Sleeper hit’ Osgooda Perkinsa uspio je unijeti dašak svježine u truli podžanr trilera o lovu na serijske ubojice.

Raskalašeni beskonačni tulum na privatnom otoku milijardera ima i svoju mračnu stranu u stilski raskošnom, ali tanko napisanom redateljskom prvijencu Zoë Kravitz.

Po prvi put nakon nekoliko desetljeća možemo iskreno poželjeti i potencijalni nastavak.

Zarada koju će ostvariti spajanje MCU-a s likovima čija je prava prethodno držao 20th Century Fox neće biti dovoljna da spasi posrnuli žanr koji sad već godinama bezidejno tumara između kompleksnih narativnih zavrlama proisteklih iz prevelikog broja filmova i serija koje moraju povezati.

‘Twisters’ nije u potpunosti ni nastavak, niti prerada filma ‘Twister’ iz 1996., ali može u određenoj mjeri proći kao i jedno i drugo.

Sinoć je u sklopu Fantastic Zagreb FIlm Festivala na Ljetnoj pozornci Tuškanac premijerno prikazan treći dio horor (zasad) trilogije Tia Westa s Mijom Goth u glavnoj ulozi.

Četiri desetljeća nakon izvornika i tri nakon posljednjeg nastavka, izravno na Netflix stiglo nam je novo poglavlje sage o izletima detektiva Axela Foleyja u elitno naselje u okolici Los Angelesa.

Shyamalan Jr. je snimila film koji se koncepcijski, narativno i stilski gotovo preklapa sa većinom uradaka njezinog oca, demonstrirajući solidan zanatski talent ali i brdo negativnih tendencija koje kroz čitavu karijeru prate gospodina tatu, do te mjere da su mu gotovo postale zaštitnim znakom.

Izgleda da su visokooktanska akcija, pokoji štos i generički zaplet još uvijek najsigurniji recept na holivudskom meniju.

Ukupan je dojam da je film zapravo serija sastavljena od prve jednosatne epizode, dok su najbolji trenuci iz drugih pet epizoda sasječeni i stavljeni u posljednjih 50 minuta po principu da se nitko previše ne uvrijedi.

Ovo je i dalje običan film o osveti s vrlo tankom fabulom, a sav dodatni trud koji autor ulaže kako bi proširio svijet zapravo na koncu odmaže filmu koji postaje previše napumpan da bi nas zadovoljio svojim jednostavnim raspletom.

Luca Guadagnino je, ironično odabravši sportsku tematiku, dokazao da za inteligentna, uzbudljiva i napeta ostvarenja erotske tematike uvijek ima mjesta.

Franšiza koja je u popularnoj kulturi prisutna već više od šezdeset godina otvorila je novo poglavlje, ništa manje uzbudljivo od trilogije koja mu je prethodila.

Iako nastavak Snyderove franšize ne nudi ni kvalitetnu bezbrižnu zabavu, niti je mudar subverzivni uradak o kapitalističko-konzumerističkom žrvnju današnjice, ipak daje odgovor na bizarno pitanje: Što bi bilo da je Ed Wood živ i da mu je netko odlučio dati 160 milijuna dolara na raspolaganje?

Film triju redateljica kao da se sastoji od materijala za barem dva različita uratka, a premda se njegovi različiti dijelovi ne preklapaju uvijek prirodno, ‘I Am a Noise’ ipak dobro funkcionira na oba pola.

Dokumentarni film Iana Whitea ostavlja trajan utisak autentičnim prikazom kaosa i nasilja glazbe benda koji je estetiku i energiju punka doveo na novu razinu.

Ovo nije što bi bilo kad bi bilo, ovo je što će biti ako nastavimo u istom smjeru.

Filmske biografije glazbenika rijetko kad uspijevaju biti doista vrijedne svojih subjekata, no novi film o Amy Winehouse je jedan od uspjelijih primjeraka žanra u posljednje vrijeme.

Redateljski prvijenac glumca koji se proslavio ulogom u Oscarom nagrađenom ‘Slumdog Millionaire’ Dannyja Boylea prljavija je i krvavija verzija holivudske sage s Keanuom Reevesom.

Ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji animirani film nije jedan od najboljih uradaka svog legendarnog autora Hayaoa Miyazakija, ali nije nam žao što ga je rad na njemu izvukao iz mirovine.

Savršen epski spektakl koji postulate iz prvog filma diže na novu razinu, a svaki kadar u njemu djeluje kao da gledate jedan od najmasivnijih filmskih uradaka u povijesti.