Filmska recenzija

…koji voli Depeche Mode.

Najnoviji uradak Paula Thomasa Andersona nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili.

Teško se sjetiti nekog filma koji je istovremeno i doista strašan i iskreno smješan, pa čak i dirljiv, a drugi uradak Zacha Creggera uspijeva biti sve to i više od toga.

Očekivalo se kako će Marvel servirati još jedan u nizu neuspješnih uradaka, kad je na čuđenje gotovo svih iznjedrio svoj najbolji film u proteklih šest godina.

James Gunn udahnuo je novu snagu u ustajali DC-jev svemir vedrijim i nezahtjevnijim tonom suprostavljenim elementima priče koji rezoniraju sa stvarnim svijetom, a donosi i neočekivanu raspravu o tome što je zapravo ‘punk’ u današnjem svijetu.

Scenarij koji zvuči kao ChatGPT sažetak sviju prethodnih filmova o automobilističkim utrkama dosad novi film Josepha Kosinskog i Jerryja Bruckheimera nadoknađuje karizmom Brada Pitta i apsolutno spektakularnim scenama jurnjave.

Kombinacija rekvizita, scenografije, koreografije i montaže čine drugu polovicu filma gotovo spektakularnom ako vas takve stvari oduševljavaju, ali teško da nam ostavlja apetit za nastavljanjem ove franšize u nedogled

Centralna ekipa reformiranih negativaca ne može privlačnošću parirati izvornim Avengersima, a završni film pete faze MCU-a to prihvaća i pretvara u svoju nit vodilju, kapitalizirajući na smanjenim ulozima i pritom izvlači nekoliko uspješnih štoseva putem.

Nastavak devet godina starog filma nikom nije trebao, ali eto, tu je.

Raspjevana komedija iz doba Velike depresije poput ‘O Brother Where Art Thou’, prohibicijski krimić s elementima vesterna poput ‘Lawless’, rasna studija umotana u mjuzikl poput nedavne verzije ‘Color Purple’ i vampirska makljaža poput one u ‘From Dusk Til Dawn’. I sve to u jednom potpuno ludom filmu.

‘Kneecap’ je sjevernoirska inačica ‘Trainspottinga’ dodatno začinjenu nacionalnim trvenjem Iraca i Engleza, a ostalo je dobro poznato: droge teku u potocima, policija se ne libi brutalnosti, dok hip-hop soundrack, koji potpisuju glavni likovi filma, do kraja iscrtava ambijent jer se u stihovima na irskom jeziku Engleze i policiju tjera dovraga.

Impozantno ostvarenje, golemo u svom trajanju koliko i u ambiciji koju ostvaruje s počesto neočekivanim uspjehom.

Možda na prvi pogled nategnuto i nespojivo zvuči usporedba između Herzogovog klasika i najnovijeg poglavlja o CGI medvjedu u režiji debitanta Dougala Wilsona, ali nije samo sinopsis i lokacija u Peruu signal o tome da je epizoda o povratku slavnog dlakavca korijenima stvorena na konverzaciji sa slavnim filmskim klasicima.

U središtu priče je jedna ozbiljna rupa koju nije lako prikriti, a koja u završnici ostavlja film na vrlo krhkim nogama.

Za čak osam Oscara nominirana biografija Boba Dylana napokon je došla i u naša kina.

U dva sata i petnaestak minuta Eggers postiže idealno trajanje u kojem svima u podsvijest upisana radnja ne postaje naporna, a u to vrijeme vizualno odaje počast davnom izvorniku koliko i razvija priču na načine koji su zanimljiviji suvremenoj publici.

Da je kvalitetniji, ovaj film ne bi bio toliko nagrađivan.

Kamiyamin prilog franšizi više ćemo pamtiti po upečatljivom stilu animacije i određenim sekvencama poput onih koje uključuju strašne oliphaunte, nego po fabuli iscrtanoj prema šturom zapisu iz Tolkienovih dodataka svom slavnom trotomnom romanu.

Pomalo neočekivano novi film Scotta Becka i Bryana Woodsa je pred sam kraj 2024. zasjeo na vrh liste najboljih ovogodišnjih horora, no bitka za taj naslov nije ni približno gotova.

Ridley Scott se približava devedesetoj godini života i snima filmove kakve želi ritmom od jednog godišnje. Usto se vjerojatno i zabavlja, a svojim novim filmom zabavit će i gledatelje.

Kad bi se Oscar za najbolji film dodjeljivao kao što se bira papa, bilo bi lako zamisliti da se novi film Edwarda Bergera nakon nekoliko neodlučenih krugova okruni tom nagradom.

Osim ako niste kojim slučajem proteklih nekoliko mjeseci živjeli ispod kamena ili, ne daj bože, bili u komi, znate su pred nama američki predsjednički izbori koji će se održati 05. studenog u noći s utorka na srijedu, čime bi konačno trebao završiti dosad neviđeni cirkus čak i kada su u pitanju inače vrlo niski američki standardi naspram kojih se politička scena Lijepe naše doima kao produkt uređene i uspješne zemlje visokog stupnja demokracije.

Dok film pokušava biti ‘malomišćanska’ nepretenciozna komedija uglavnom je dopadljiv, no kad odjednom odluči da želi biti intimna art drama o ljubavi sjebane žene i oženjenog muškarca, postaje nedorečen, dosadan i vrlo neuvjerljiv.

Doprinos dvoje glavnih glumaca muzičkom nastavku hita iz 2019. sasvim je dovoljan da film bude ocjenjen bolje od onoga što se trenutno čini generalnim konsenzusom, a to je da je u pitanju nastavak bitno slabiji od originala. Au contraire.

‘Moram vam reći da ne znam trenutak i situaciju kad sam nervozniji, uzbuđeniji i u lošijem stanju izašao pred vas.’

Trideset i šest godina očekivani nastavak fantastične crne komedije zabavniji je nego što bi trebao biti, s obzirom na učestala podbacivanja njegovog tvorca Tima Burtona u posljednje vrijeme.

Gledanje ovog uratka zabavno je koliko i kolonoskopija.

‘Sleeper hit’ Osgooda Perkinsa uspio je unijeti dašak svježine u truli podžanr trilera o lovu na serijske ubojice.

Raskalašeni beskonačni tulum na privatnom otoku milijardera ima i svoju mračnu stranu u stilski raskošnom, ali tanko napisanom redateljskom prvijencu Zoë Kravitz.

Po prvi put nakon nekoliko desetljeća možemo iskreno poželjeti i potencijalni nastavak.