ZKM je svojim produkcijskim uvjetima, izvrsnom akustikom te ambijentom, nedvojbeno idealan izbor za koncert kojim je Tamara Obrovac obilježavala 20 godina diskografske karijere. Uz jedan “problem” – za sve one koji su htjeli uživati u “Ljubavnoj pjesmi” Tamare Obrovac i njenog Transhistria Ensemblea, dvorana ZKM-a bila je premala.
Nastup je započeo oko 21.15, kada se dvoranom kazališta razlijegao zvuk harmonike Fausta Beccalossija. “Tišina” prostora, koja je svakom pokretu mijeha i tonu koji iz toga proizlazi, dozvoljava njegovu potpunu punoću, najavila je snažan zvučni doživljaj. Nakon nekoliko minuta zavodljivog intra, svom se ansamblu na pozornici pridružila jedinstvena i svestrana osobnost, ne samo hrvatske, nego i svjetske glazbene scene, istarska etno jazz diva Tamara Obrovac.
“Tuoca la luna”, senzualna serenada, u kojoj se svijet, kada se promatra s Mjeseca, vrti unatrag, impresivnim vokalom Obrovac, virtuoznim muziciranjem Becalossija i nenametljivim, a savršeno uklopljenim solom Uroša Rakovca na gitari, bila je prvi korak na čuvstvenom putovanju koje nam je Tamara, sa svojim glazbenim kolektivom, te večeri priredila.
Na tom jazz putovanju doživjeli smo melankoliju fada, strast tanga, folklornu dušu Istre i sentiment Mediterana, prolazeći glazbenim pričama, nastalima u Tamarinoj bogatoj karijeri. Najveći dio večeri ipak je pripao posljednjem albumu Tamare Obrovac i Transhistria Ensemblea, “Canto amoroso”. U toj cjelovečernjoj “ljubavnoj pjesmi”, koju je Tamara pjevala i na starim, zaboravljenim dijalektima (istriotskom, istrorumunjskom i istromletačkom), njezin osebujan vokal bio je jednako impresivan kada je pjevala tekstove pjesama, kao i kada ga je falsetttom preobražavala u poseban, jedinstven instrument.
Nakon “IstrArmenie”, koja govori o nostalgiji za domom, te je jedan dio pjesme Tamara otpjevala i na armenskom (kao da joj je u krvi), uslijedila je mračna “Se me ra morta privari” („Ako me smrt prevari“) čiju nam je dubinu tamnog prostora, koji je prisutan u neizvjesnosti i mogućem preranom dolasku smrti, dao naslutiti moćan intro Žige Goloba na kontrabasu. Iako je sam naslov pomalo morbidan, kako je Tamara prije same izvedbe rekla, tematika i nije potpuno mračna… Pjesma govori o željama u životu, primjerice što bi se dogodilo da nas smrt prevari pa nam prekine uživanje u životu, ili nas spriječi da ostvarimo npr. ljubav.
Večer se nastavila nizom melankolije, sjete, snažnih emocija ljubavi i boli. Nošene bubnjevima Krunoslava Levačića koji su se širili prostorom, uz snagu Žigina kontrabasa i fine zvuke mandoline (kojom je Uroš od izvedbe pjesme “Sama” zamijenio gitaru) te strast Becalossijeve harmonike i divan vodeći vokal Obrovac, sve te “ljubavne pjesme” postajale su nešto više od same glazbe. Postajale su očaravajući zvukovni kolorit, nastao specifičnim tonskim mogućnostima i slobodnim improvizacijama svakog člana Transhistria Ensemblea.
Dinamično i melodiozno, dirljivo i snažno. Tamarin autentičan vokal, suprotstavljen nepravilnom ritmu i slobodi džez improvizacija te energičnim instrumentalnim bojama, publici je, očekivano, priuštio fascinantan, estetski savršen audiovizualan performans. Govoreći uglavnom o ljubavi, onoj neuzvraćenoj, o boli i nostalgiji, izvedbe su istovremeno bile nježne i glasne, tople, ali nikako patetične. Ponekad frenetične, ali i dalje pune topline.
Tamarina, gotovo telepatska veza s njenim međunarodnim kolektivom glazbenika, cijeli koncert učinila je gotovo nadrealnim iskustvom, gdje se metafizička snaga zajedničkog stvaranja osjetila u svakoj pjesmi. S obzirom da je riječ o iznimno kvalitetnim glazbenicima s neprocjenjivim iskustvom, svaki je član Transhistria Ensemblea, u svakom trenutku bio spreman na iznenadne prijelaze i neočekivane promjene ritma, inspirirane trenutnom atmosferom na pozornici i Tamarinim inventivnim vokalnim improvizacijama. Iako, jedino pitanje koje se nametalo tijekom tih spontanih “putovanja”, bilo je tko koga povlači u improvizacije, Tamara svoju “djecu” (kako je na kraju koncerta nazvala svoje glazbenike), ili oni nju. U svakom slučaju, publika je uživala u svakom tom “mini projektu” Tamare i njena ansambla, što je svaki put i potvrdila gromoglasnim aplauzom koji je jasno govorio: “Dajte nam još!”.
Prvi dio koncerta završio je, kako je Tamara rekla, “onom koju nitko nikada nije čuo”, a koju je publika prihvatila s potpunim oduševljenjem. “Daleko je” započinje Tamara na flauti, a kasnije se u čudesnim improvizacijama vokala i instrumenata pretvara u završnu pjesmu dostojnu cjelovečernje “ljubavne pjesme”. Ipak, nakon beskrajnog aplauza koji se širio ZKM-om, Tamara je, sa svojom ekipom glazbenika, vidno ushićenu i zahvalnu publiku, darovala bisom. Cjelovečernja “ljubavna pjesma” završila je, kako smo i mogli očekivati od, prije svega istarske glazbenice, sjetnom “Tango istrando”, u kojoj se tango pretočio u Istru, a Tamara još jednom dokazala da je osebujna umjetnica globalnih razmjera.
Publika je osjetila svu čudesnost Tamare Obrovac i njenog Transhistria Ensemblea. Nije bilo sumnje u to. Oni su bili zahvalni na povratnoj reakciji publike, na tome što je publika osjetila (a što je bilo vrlo jasno) sve ono stvoreno na pozornici te večeri.
“Ovo vrijedi svake muke.” Bio je to posljednji Tamarin zaključak prije odlaska s pozornice, nakon dvosatnog nastupa. Razmjena energije između publike i izvođača govorila je isto. Vrijedi itekako.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
