Kako nas u sjajnoj autobiografsko-dnevničkoj knjizi „San jednog hipija“ (Menart, 2013) upućuje Neil Young, glazba propada i gubi na značaju zbog bijednog zvuka koji stiže do publike – CD donosi tek 25% zvuka zabilježenog u glazbenim studijima, a mp3 ništavnih 5%. Pjesmu, pravo veli Young, ne čine samo tekst i melodija, nego sva atmosfera uhvaćena za vrijeme snimanja. Između ostaloga i vrsta tišine u određenom prostoru u kojem je zvuk proizveden, jer tišina nije ništa, ona nije nečujna, već ima svoju vibraciju, rezonanciju, punoću, sočnost.
Kad je riječ o zagrebačkim dvoranama u kojima se održavaju koncerti, tri što nude najsočniju tišinu, a potom i svu ostalu tehnologiju te odgovarajuća znanja i vještine ljudskog faktora da bi se u toj tišini razlegli jasno definirani zvuci, jesu mala dvorana Vatroslava Lisinskog, ZKM i Gorgona, MSU. U njima je zvuk, vjerujemo – Neil Young se nije ovdje našao da potvrdi ili opovrgne – 100% onoga što izvođači mogu ponuditi.
Na koncertu Tamara Obrovac Transhistria Ensemblea kojim je u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 28. svibnja promoviran njihov novi CD „Canto amoroso“, objavljen, bravo, Tamara i društvo!, oko godinu dana nakon prethodnika, „Ulike Revivala“ snimljenog s Tamara Obrovac Quartetom (svježe otisnuti primjerci „Canta amorosa“ još su „vrući“ stigli pred dvoranu pola sata uoči nastupa) po običaju tog prostora savršeno je bilo i sve ono u što su smještene melodije i tekstovi. Gdje li se još može čuti, primjerice, razlijeganje tako divnog, prostranog, zvonkog odjeka labavo namještenog bas bubnja? Ili ćuh zraka što ulazi i izlazi iz mijeha harmonike?
Jednako je savršena bila i srčana, predana izvedba kakvu od Obrovac i njezina družbe, u kojem god sastavu, očekujemo. Započet Tamarinim uvodom na flauti u instrumentalnu, no i glasom instrumentiranu skladbu „Tomizziana“, posvećenu istarskom spisatelju Fulviu Tomizzi, koncert je prema riječima čelnice sastava bio postavljen malo „svečanije od uobičajenoga“, no to družinu nije spriječilo da se otisne u krasna istraživanja emotivnih predjela nadahnutih, poput samog albuma, mahom ljubavnim snatrenjima i jadima, više negoli tim čuvstvima prouzročenim zadovoljstvima. Posrijedi su uglavnom pjesme o boli, izazvanoj bilo neuzvraćenom naklonošću prema drugoj osobi, bilo onoj iseljenika za domovinom, a među kojima ne manjka, kako veli Obrovac, „žilorezačkih“ komada. Nije, dakako, riječ o uobičajenom lahkonotnom estradnom boflu koji se bavi patnjama ljuvenima. Pjesme „Canta amorosa“ ukotvljene su u istarsko tle i, naravno, razvedene džezističkim interpretativnim slobodama, kojekakvim, napose euromediteranskim uplivima, tangom, gdjekad čak i operetno-opernom dramatičnošću. Natopljene i bluesom, no ne u obliku njegove glazbene forme, nego po definiciji „čuješ kak’ se mučiju?“ kao što svojedobno točno reče momak iz kvarta. Ukratko, svjetska glazba iz našeg dvorišta, obavijena u resko-topao akustični zvuk u produkciji Stefana Ameria i Tamare Obrovac.
Deset pjesama na CD-u u trajanju od šezdesetak minuta nose autorski potpis Tamare Obrovac, a stihove – pisane na čakavštini, na armenskom i na istromletačkom/istrovenetskom i istrorumunjskom dijalektu – triju brojeva potpisuju Silvana Brkarić-Krculić, Loredana Bogliun i Karen Asatrian. „Jezik je za mene ritam i melodija,“ izvijestila nas je vokalistica za nastupa.
Tijekom koncerta prevladavao je ugođaj nemirnog, sjetno elegičnog sentimenta, koji nije bio narušen pokojom skladbom pogodnom za cupkavi tanac. Harmonikaš Fausto Beccalosi, gitarist Uroš Rakovec, kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić te Obrovac, čiji je glas još jedno glazbalo, dišu poput jednoga, a skladno zajedništvo ne sprečava razigravanje individualnih nadahnuća, sklonosti i otklona.
Duhovito, dirljivo, ljupko. Lijepo i pomalo oporo. Da čovjeka prođu srsi.
„Dali smo sve od sebe,“ zaključila je Tamara prije odlaska s pozornice, na posljednjem koncertu ovosezonskog, 25. Jazz.hr-a. Hvala. Osjetismo.
(koncert: KD Vatroslava Lisinskog, mala dvorana, 28. svibnja 2015.)
CD: Canto amoroso (Umjetnička organizacija Transhistria Ensemble, 2015) – ocjena: 9/10