Kevin Parker nas je već naučio da ne postoje slučajnosti u njegovom profesionalnom radu.
S albumima „Innerspeaker“ i „Lonerism“ Kevin Parker, alfa i omega australske grupe Tame Impala uvjerio je sve da je glazbeni guru moderne psihodelije. S albumom „Currents“ je 2015. dokazao da je maher i u biznisu. Taj album donio je razočarenje u redove mnogih koji su postali obožavatelji Tame Impale nakon prva dva albuma, ali je prihvaćen u daleko širem spektru slušatelja koji više vole klupske plesne ritmove nego psihodeliju. Parker je s „Currents“ nanjušio struju koja je je Tame Impalu lansirala u globalnu orbitu kao headlinersku senzaciju mnogih festivala, prvo na main stageu Coachelle, a potom i drugdje.
Od zahtjevnih, i za široke mase, često teško prohodnih pjesama, Tame Impala se preobrazila u produkt protočnog i plesnog ritma koji kao da je svoje najjače uzdanice našao u francuskoj klupskoj sceni – u ušimnkanom noiru grupe Air i zavodljivosti Daft Punka, a moglo bi se reći da je utkana i poneka nota utjecaja Toma Rowlandsa i Eda Simonsa, tj. Chemical Brothersa. Nije dakle donijeto na scenu ništa novo i spektakularno u zvuku koliko se u konačnici radilo o novom čitanju i vještoj reorganizaciji dominantnog klupskog pop zvuka iz zadnja dva desetljeća. Ako se uzme i moment nostalgije kod nešto starije publike koja je aktivno klupski živjela ta dva prijašnja desetljeća, onda je možda i lako doći do objašnjenja zašto je makeover Tame Impale pao na plodno tlo.
Četvrti album „The Slow Rush“ ugođajno nastavlja sve započeto s prijelomnim albumom „Currents“. Čak je i nostalgični trip prema vremešnijoj publici pojačan grafičkom opremom knjižice albuma složene poput kalendara iz 1992. godine. Parker nas je već naučio da ne postoje slučajnosti u njegovom profesionalnom radu. Jedina slučajnost je ova nesvakidašnja godina koja je svim glazbenicima promijenila planirane putanje, pa tako i Parkeru. No i tu kao da ima neke čudne sreće pa tako uvodna „One More Year“ (ujedno s početka ove godine, netom pred uvođenje globalnog lockdowna) ne odzvanja kao nostalgični pogled unatrag, već kao neko čudno sanjivo predskazanje, zahvaljujući produkciji Parkerovog glasa koja ga nikad ne stavlja u prvi plan.
Stat ću ovdje s pojedinačnom analizom pjesama, jer imam osjećaj da bi mogla navesti na krivi put. Naime, istina je da se „The Slow Rush“ nastavlja na „Currents“, ali je ključ posve drukčiji, gotovo da podsjeća na svojevrsnu prikrivenu sabotažu. Konkretno, Parker je mnogima digao živac kad je rekao da ga je za ovaj album inspirirao rad super-producenta Maxa Martina, čovjeka koji je kreirao pop univerzum nizanjim mega hitova zvijezdama kao što su Britney Spears, Katy Perry, Maroon 5, NSYNC, Backstreet Boys… ukratko čovjek koji je treći na listi kreatora broj jedan hitova svih vremena odmah iza Paula McCartneya i Johna Lennona. Reći tako nešto jasno navodi na razmišljanje da bi „The Slow Rush“ mogao biti čušpajz nabrijanih prvoloptaških pop singlova, ali nije. Parker je tome suprotstavio drugu krajnost – konceptualni album.
„The Slow Rush“ i jest konceptualni album. Rađen je kao cjelina, kao cjelina se i konzumira. Sve je na njemu kolažirano na način da bude nedjeljivi niz, od izbora narativa, emocije i dakako produkcije. Toliko vješto, da vas nekad zavara da u biti nema pomaka, jer je sve uvezano kao svojevrsni kontrapunkt. Utjecaj Maxa Martina mogao bi se pronaći u kontekstu nizanja fluidnih pop brojeva, ali pristup njima podsjeća na ‘oca moderne glazbe’ Erika Satieja koji je od glazbe radio pozadinski element. Upravo je taj pozadinski element posebno naglašen (u svojoj nenaglašenosti). U njemu se čini da vas Parker ne želi potegnuti na prvu, već kao da vam želi evocirati neke davne uspomene kroz kulisu zvukova koji kao da su i dizajnirani da budu samo kulisa, a ne glavni sadržaj, sve do samog kraja kad sedmominutna „One More Hour“ u svom krešendu nametne osjećaje što vam je Parker sve dosad mogao učiniti (a nije) kao i to da je album došao svom kraju, a da to niste ni primijetili jer ne znate ni sami u kojem trenutku se dogodio otponac nakon kojeg vam je taj materijal skrenuo fokus sa sebe i kad ste ga prihvatili kao (ugodnu) pozadinu dok obavljate nešto drugo ili vam lutaju misli. I naravno taj „One More Hour“ ujedno je i poziv da albumu pružite još jedan sat i krenete u novo preslušavanje.
Nije to stvar prevare, već osjećaj da se netko vraški umješno poigrao s vama. A taj netko je Kevin Parker – čovjek koji će vam kao mamac baciti (za mnoge) omraženog štanc-mahera hitova, uvaliti vam pop ugođaj prikriveno složen po gabaritima konceptualnog rock albuma, da bi na koncu imali osjećaj kao da ste ipak bili na neočekivanom psihodeličnom putovanju, jer je psihodelija zakopana negdje iza kulisa. Jest da autor ovih redaka i dalje na pijedestalu drži „Lonerism“, ali „The Slow Rush“ svakako potvrđuje zašto je Tame Impala trenutno najvažniji australski glazbeni proizvod.
Ocjena: 8/10
(Island / Universal Music, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
