Domaćin se pokušavao prisjetiti je li ovo četvrti ili peti put da mu u klub dolazi Ousmane Ag Moussa sa svojom tamašeško-francuskom desert blues rock ekipom. Računica je ostala pomalo nejasna, što zapravo znači da se Tamikrest potpuno udomaćio u Vintageu.

„Nedelja, grad je prohladan i gluh, nedelja, grad je nesretan i pust“, pjevao je početkom 1980-ih kratkotrajni beogradski novovalni bend Ničija zemlja na svojoj prvoj i jedinoj singl ploči. Tako je izgledala i ova ranojesenska zagrebačka nedjelja, dok se grad još oporavljao od subotnjeg žestokog tulumarenja.
Jedino je u Vintageu bilo prilično živahno i uzbudljivo. Poklonici Tamikresta okupljeni su u podjednakom broju i manje-više sličnom sastavu kao na njihovom preklanjskom zagrebačkom koncertu, koji je isto ovako nezgodno pao u nedjelju. Domaćin se pokušavao prisjetiti je li ovo četvrti ili peti put da mu u klub dolazi Ousmane Ag Moussa sa svojom tamašeško-francuskom desert blues rock ekipom. Računica je ostala pomalo nejasna, što zapravo znači da se Tamikrest potpuno udomaćio u Vintageu.

Kako godine prolaze Ousmane likom i djelom sve više podsjeća na svog velikog uzora Ibrahima Ag Alhabiba iz Tinariwena. Rani Tamikrest dočekivan je u Europi kao juniorski tim Tinariwena, ali bend je odavno prešao u seniorsku kategoriju i Ousmane se već polako približava ibrahimovom veteranskom statusu.
Četvoročlana postava nije se mijenjala od prošlog susreta u Vintageu. Na basu je Ousmaneov azawadski kompatriot i suosnivač benda, Cheikh Ag Tiglia, u tradicionalnoj tamašečkoj pustinjskoj odori. Drugu gitaru svira Paul Salvagnac koji je s njima od 2012. godine. Bubnjeve i calabash pokriva još jedan Francuz, Nicolas Grupp. On im se pridružio tek 2019., ali je u ranijim godinama temeljito prostudirao tamašečke ritmove i danas zna sve o njima.
U toj formaciji Tamikrest djeluje vrlo kompaktno i može se potpuno posvetiti razradi koncertnog nastupa. Početak svirke zvuči kao lagano zagrijavanje s Ousmaneovom gitarom u prvom planu i melankoličnim napjevima „Awnafin“ i „Outamachek“ što dočaravaju assouf saharskih nomada. Assouf je osjećaj duboke nostalgije koji se u nedostatku preciznijeg objašnjenja može usporediti s bosanskim „padanjem u sevdah“.

Nakon toga atmosfera postaje malo mračnija i puno turobnija, pa ne treba tražiti prijevod stihova da bi se shvatilo što nam Ousmane želi poručiti. U njegovom rodnom kraju opet je izbilo totalno sranje i to mu se jasno čuje u glasu. Druga četvrtina koncerta donosi Tamikrestovu verziju unpluggeda. Ousmane prelazi na akustičnu gitaru, Nicolas ostavlja bubnjeve i sjeda za calabash, dok Cheikh i Paul ostaju uštekani, ali dosta prigušeni.
U nastavku se znatno pojačava intenzitet svirke i cijeli bend polako uranja u zgusnutu mješavinu električnog pustinjskog bluesa i psihodeličnog indie rocka. Himnična „War Tila Eridaran“ je sasvim očekivano špica koncerta, ali jednako moćno zvuče i druge pjesme odabrane s albuma „Adagh“, „Chatma“, „Kidal“ i „Tamotait“. U 80-ak minuta čuli smo i dosad neobjavljenu pjesmu „Tapsakin“ koja bi se dogodine trebala naći na njihovom šestom studijskom albumu. A to će sasvim sigurno donijeti novu priliku za susret sa starim znancima u Vintageu.