Kako je Tay Tay preko noći postala nova sila nezavisne glazbe.
Početkom ove godine na Netflixu je osvanuo dokumentarni film “Miss Americana” u kojem gledamo njegovu protagonisticu Taylor Swift kako na pragu svoje tridesete djeluje mučno usamljeno u svijetu visoke pop industrije koji njezine albume ne nagrađuje Grammyjima koje je očekivala, a među publikom sve više raste antagonizam prema slici koju ostavlja, dok ona za to vrijeme pokušava svoj zalog slave aktivirati na polju političkog djelovanja. Isti film djelomično otkriva i kreativni proces iza njezinog posljednjeg studijskog albuma, lanjskog “Lover”, a koji djeluje poput nabacivanja idejama u društvu producenta iz kojega je jasno zašto joj noviji materijal nije prihvaćen jednakim entuzijazmom kao neki njezini raniji radovi.
No, tamo gdje film završava u radnju se upliće virus zvan korona koji staje na kraj njezinim uhodanim planovma još jedne gigantske turneje kojom bi promovirala svoj novi uradak. Umjesto toga, Tay Tay je primorana kao i svi ostali svoju samoću podići na novu razinu te ju je odlučila ispuniti onim što najviše voli, a to je pisanje pjesama. No, ovaj put zaobilazi cijeli proces koji joj inače nameće industrija, te kao producenta upošljava Aarona Dessnera iz The National s kojim na daljinu stvara album od pozamašnih šesnaest pjesama (plus jedna dodatna), naziva ga “folklore” i najavljuje dan prije službenog objavljivanja.
Kad su producentske uzde u Dessnerovim rukama jasno je da nećete očekivati ploču s bangerima koji će puniti plesne podije poput “Shake It Off”, ali kad usto pogledate i popis suradnika koji čine i drugi članovi njegovog benda, zatim istaknuti indie-janci poput Dovemana i aranžera Boba Moosea, a album sadrži i duet s Justinom Vernonom iz Bon Iver, jasno je da je Taylor napravila odvažan korak iz okrilja sveprisutnog radijskog popa u glazbu nekih nezavisnih voda – možda ne u potpunosti folkerskih kako bi ime ploče dalo naslutiti, ali svakako u konkretan indie pop i možda teritorij kojim je dosad suvereno vladala jedna Lana Del Rey.
I tako je doslovno preko noći brojnim kužerima postalo cool priznati kantautorski status Swiftove, premda ga je ova još u tinejdžerskim godinama dokazala u svojoj nešvilskoj fazi karijere. (Slično se dogodilo već prije pet godina nakon što je Ryan Adams obradio njezin album “1989”, ali s njegovim potonućem u nemilost ti su bodovi valjda ishlapili). No, razlog novog prepoznavanja ipak više leži u činjenici da je napokon ponovno dobila priliku pisati pjesme onako kako to sama želi, a ne prema direkcijama izdavača koji su joj očito velikim dijelom utjecali na rad posljednjih godina. Rezultat toga je niz vrlo dobrih skladbi izvedenih u manje bombastičnim aranžmanima kakve očekujemo od masterminda iza zvuka The Nationala.
Neke od pjesama možemo bez mnogo dvojbe proglasiti čak i odličnima, kao primjerice najavni singl “Cardigan” ili spomenuti duet s Vernonom “Exile”. “The Last Great American Dynasty” je jedan od njezinih najjačih tekstova dosad, a “My Tears Richochet” je sjajna pop balada s nekoliko upečatljivih udaraca poput: “If I’m dead to you, why are you at the wake?”. U drugoj polovici ploče mjestimično može doći i do blagog zamora izazvanog ponavljanjem prokušanih špranci, ali i ovdje gotovo svaka pjesma sadrži dovoljno iskupljujućih elemenata da bi bila otpisana kao višak, a ima i pjesama poput vedre poskočice “Betty” koje u potpunosti blistaju u svoj jednostavnosti i nevinosti upravo takve kakve jesu.
Bilo bi pogrešno ustvrditi kako Swift ovdje zvuči poptuno odraslo, budući da većina pjesama pluta u nostalgiji za nježnim danima prvih ljubavi, tinejdžerskim osjećajima i naivnosti koja stvara štit oko njih. Kad se prihvati doista ozbiljnih tema kao u “Mad Woman”, taj štit pada i onda joj je lako uputiti kritiku za nezgrapno korištenje prve psovke u karijeri. Naime, kako je već naširoko uočeno, stih “Does she mouth: ‘Fuck you forever’?” u pjesmi zvuči kao “Does she mouth-fuck you forever?”, što naravno ima sasvim drugo značenje od zamišljenog.
Mnogi su kritičari dočekali priliku “folklore” ukovati u zvijezde, proglasiti remek-djelom, a prelazak Taylor u indie kamp gotovo izjednačiti s Dylanovim uštekavanjem u struju (gotovo u dan) pedeset i pet godina ranije. Ne treba se pretjerano zanositi, ali valja priznati da je ovo ploča koja donosi iznenađujuće mnogo užitaka i možda se njezin radikalni pristup pokaže onim pravim koji će joj napokon donijeti toliko priželjkivanu nominaciju za glavnu kategoriju na Grammyjima, a koja joj je izmakla s prethodna dva izdanja. No, ne valja pripremati ražanj dok je zec još u šumi, budući da u petak izlazi i novi album Beyoncé. Samo da se opet između njih na dodjeli ne nađe nepozvani “predsjednik” Kanye West.
Ocjena: 8/10
(Taylor Swift, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
