Taylor Swift ‘folklore’ – radikalan indie zaokret

Kako je Tay Tay preko noći postala nova sila nezavisne glazbe.

Taylor Swift “folklore”

Početkom ove godine na Netflixu je osvanuo dokumentarni film “Miss Americana” u kojem gledamo njegovu protagonisticu Taylor Swift kako na pragu svoje tridesete djeluje mučno usamljeno u svijetu visoke pop industrije koji njezine albume ne nagrađuje Grammyjima koje je očekivala, a među publikom sve više raste antagonizam prema slici koju ostavlja, dok ona za to vrijeme pokušava svoj zalog slave aktivirati na polju političkog djelovanja. Isti film djelomično otkriva i kreativni proces iza njezinog posljednjeg studijskog albuma, lanjskog “Lover”, a koji djeluje poput nabacivanja idejama u društvu producenta iz kojega je jasno zašto joj noviji materijal nije prihvaćen jednakim entuzijazmom kao neki njezini raniji radovi.

No, tamo gdje film završava u radnju se upliće virus zvan korona koji staje na kraj njezinim uhodanim planovma još jedne gigantske turneje kojom bi promovirala svoj novi uradak. Umjesto toga, Tay Tay je primorana kao i svi ostali svoju samoću podići na novu razinu te ju je odlučila ispuniti onim što najviše voli, a to je pisanje pjesama. No, ovaj put zaobilazi cijeli proces koji joj inače nameće industrija, te kao producenta upošljava Aarona Dessnera iz The National s kojim na daljinu stvara album od pozamašnih šesnaest pjesama (plus jedna dodatna), naziva ga “folklore” i najavljuje dan prije službenog objavljivanja.

Kad su producentske uzde u Dessnerovim rukama jasno je da nećete očekivati ploču s bangerima koji će puniti plesne podije poput “Shake It Off”, ali kad usto pogledate i popis suradnika koji čine i drugi članovi njegovog benda, zatim istaknuti indie-janci poput Dovemana i aranžera Boba Moosea, a album sadrži i duet s Justinom Vernonom iz Bon Iver, jasno je da je Taylor napravila odvažan korak iz okrilja sveprisutnog radijskog popa u glazbu nekih nezavisnih voda – možda ne u potpunosti folkerskih kako bi ime ploče dalo naslutiti, ali svakako u konkretan indie pop i možda teritorij kojim je dosad suvereno vladala jedna Lana Del Rey.

I tako je doslovno preko noći brojnim kužerima postalo cool priznati kantautorski status Swiftove, premda ga je ova još u tinejdžerskim godinama dokazala u svojoj nešvilskoj fazi karijere. (Slično se dogodilo već prije pet godina  nakon što je Ryan Adams obradio njezin album “1989”, ali s njegovim potonućem u nemilost ti su bodovi valjda ishlapili). No, razlog novog prepoznavanja ipak više leži u činjenici da je napokon ponovno dobila priliku pisati pjesme onako kako to sama želi, a ne prema direkcijama izdavača koji su joj očito velikim dijelom utjecali na rad posljednjih godina. Rezultat toga je niz vrlo dobrih skladbi izvedenih u manje bombastičnim aranžmanima kakve očekujemo od masterminda iza zvuka The Nationala.

Neke od pjesama možemo bez mnogo dvojbe proglasiti čak i odličnima, kao primjerice najavni singl “Cardigan” ili spomenuti duet s Vernonom “Exile”. “The Last Great American Dynasty” je jedan od njezinih najjačih tekstova dosad, a “My Tears Richochet” je sjajna pop balada s nekoliko upečatljivih udaraca poput: “If I’m dead to you, why are you at the wake?”. U drugoj polovici ploče mjestimično može doći i do blagog zamora izazvanog ponavljanjem prokušanih špranci, ali i ovdje gotovo svaka pjesma sadrži dovoljno iskupljujućih elemenata da bi bila otpisana kao višak, a ima i pjesama poput vedre poskočice “Betty” koje u potpunosti blistaju u svoj jednostavnosti i nevinosti upravo takve kakve jesu.

Bilo bi pogrešno ustvrditi kako Swift ovdje zvuči poptuno odraslo, budući da većina pjesama pluta u nostalgiji za nježnim danima prvih ljubavi, tinejdžerskim osjećajima i naivnosti koja stvara štit oko njih. Kad se prihvati doista ozbiljnih tema kao u “Mad Woman”, taj štit pada i onda joj je lako uputiti kritiku za nezgrapno korištenje prve psovke u karijeri. Naime, kako je već naširoko uočeno, stih “Does she mouth: ‘Fuck you forever’?” u pjesmi zvuči kao “Does she mouth-fuck you forever?”, što naravno ima sasvim drugo značenje od zamišljenog.

Mnogi su kritičari dočekali priliku “folklore” ukovati u zvijezde, proglasiti remek-djelom, a prelazak Taylor u indie kamp gotovo izjednačiti s Dylanovim uštekavanjem u struju (gotovo u dan) pedeset i pet godina ranije. Ne treba se pretjerano zanositi, ali valja priznati da je ovo ploča koja donosi iznenađujuće mnogo užitaka i možda se njezin radikalni pristup pokaže onim pravim koji će joj napokon donijeti toliko priželjkivanu nominaciju za glavnu kategoriju na Grammyjima, a koja joj je izmakla s prethodna dva izdanja. No, ne valja pripremati ražanj dok je zec još u šumi, budući da u petak izlazi i novi album Beyoncé. Samo da se opet između njih na dodjeli ne nađe nepozvani “predsjednik” Kanye West.

Ocjena: 8/10

(Taylor Swift, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X