Najnoviji dvodijelni HBO-ov dokumentarac redateljice Kate Siney o najmoćnijoj ženi na sceni na Max kanalu je smješten u kategorije: ‘Istiniti zločini / kriminalistički film’ i to je prilično točna žanrovska ladica za priču koju kao da je kojim slučajema napisala Agatha Christie.
Imam potrebu napisati odmah na početku riječ-dvije o tome koliko mi je upravo dokumentarni film „Taylor Swift protiv Scootera Brauna“ („Taylor Swift vs Scooter Braun“) otvorio neke spoznaje iz same sfere recenzentskog posla o validaciji glazbe Taylor Swift, tj. ukazanje karike koja je nedostajala i koja možda štošta objašnjava, ako ne i sve.
Naime, skoro svi recenzenti i glazbeni kritičari ovog svijeta glazbu ocjenjuju na sličan način, a to je da se sama glazba, tj, nečiji album uzima kao subjekt i polazna točka, dakle umjetničko dostignuće kao takvo – djelo u prvom planu, potom lik kao posljedični kreator. Tu se pronalaze, analiziraju i definiraju smjernice i na koncu donosi neki sud o djelu, posljedično i o kreatoru. Bar se ja ravnam po takvom nekakvom sistemu u kojem koliko god poznajem nečiji autorski rad uvijek postavljam stvari na način kao da se tek upoznajem s njim, jer umjetnicima su kritike bitne upravo iz razloga što su one prvenstveno fokusirane na djelo, a ne direktno na njih i njihove živote. Slavi se ili kudi kreacija, a ne osobe, jer osobe mogu biti manje ili više nadahnute na svom umjetničkom putu.
Transcendencija je bitna umjetnicima kako bi što dublje mogli ući u imaginaciju, ali im on istovremeno pomaže i da mentalno izađu iz tog djela i oslobode svoju „radnu memoriju“ za nova nadahnuća. Ona toliko puta izgovorena fraza da je za glazbenike objavljivanje albuma poput puštanja vlastita djeteta u svijet, prilično je istinita i razumljivo plastično dočarava niz kompliciranih emotivnih procesa koje akteri prolaze u tim prilikama.
Ovakav uvod je tu iz razloga kako bi se objasnio preokret u toj praksi kad je riječ upravo o Taylor Swift, prvoj koja je shvatila da se u današnje vrijeme društvenih mreža za nju kao glazbenicu glavna priča ne odvija unutar albuma, nego upravo na društvenim mrežama. Ona (ili njen tim) shvatili su da cijela stvar može ići na nivo svojevrsnog reality showa u kojem se odvija cjelokupna drama, dok sama glazba dolazi kao nadogradnja te priče. Ukratko, njena glazba služi kao podkontekst, a ne kao kontekst. Pratiti samo njenu glazbu u klasičnom recenzentskom smislu je poput sjedenja u praznom gledalištu i gledanja u prazan teren na kojem se ne odvija nikakva utakmica. S druge strane, ako ste zakačeni na njene objave na Tumblru, Instagramu i X-u, onda ste navučeni i na glazbu kao podkontekst u kojem pronalazite ključ razumijevanja. Osobno to smatram štetnom praksom zbog mnoštva svih drugih glazbenih talenta na ovom svijetu koji su „samo“ glazbeni talenti koji niti imaju afiniteta, niti su financijski u mogućnosti, biti i zvijezde medijskog reality showa, zbog jedne Taylor Swift koja je kao što vidimo u stvarnosti „posisala sav zrak iz prostorije“.
Film „Taylor Swift protiv Scootera Brauna“ upravo sažima svu tu dramu i antagonizme u ‘gornjem domu popa’ između Taylor Swift i menadžerske zvijezde glazbenog biznisa Scootera Brauna poznatog kao čovjeka koji je otkrio Justina Biebera, a potom i uspješnog navigatora karijera Kanyea Westa, Ariane Grande i drugih zvijezda, te u dva dijela donosi dvije strane medalje tog sukoba.
Prvi dio je Tayloričina verzija, koju dobro poznaje svaka njena obožavateljica ili obožavatelj; ona o zlom menadžeru koji je stavio šapu na njenih prvih šest albuma jer je kupio nešvilsku diskografsku kuću Big Machine s kojom je glazbenica imala ugovor, što je na kraju dovelo do toga da ona postane prva glazbenica na svijetu koja je ponovno snimila (zasad 4 od 6) albume s početka karijere i kao takve ih ponudila tržištu čime je u velikoj mjeri obezvrijedila master trake originala i time napravila presedan u glazbenoj industriji.
Taj prvi dio donosi rakurs tog borbenog puta jedne glazbenice u striktno muškom klubu glazbenog biznisa u narativu Feniksa u kojem ona kojoj je bila namijenjena uloga žrtve zahvaljujući milijunima empatičnih obožavateljica i obožavatelja postaje pobjednica pored svih zamki od strane čovjeka koji ju iz nekog razloga želi uništiti. Sve je postavljeno crno-bijelo u karakterizaciji da izgleda poput bitke Davida protiv Golijata u kojoj simpatije naravno idu prema Davidu, tj. Swift, iako sugovornici u dokumentarcu nekoliko puta tvrde da je tu riječ o bitki Golijata protiv Golijata u glazbenom biznisu. Nitko tu nije malecni David naoružan samo praćkom.
Prvi dio dokumentarca je skoro pa navlakuša za fanove Taylor Swift i sve „note se sviraju“ da se njima ugodi. No drugi dio, tj. verzija Scootera Brauna donosi „50 nijansi sive“ i tu se počinje osvjetljavati zakulisje gdje se doznaje kako Taylor kao kćerka bankara u Merrill Lynchu (koji je, usput kazano, bio i dioničar Big Machinea) nije baš toliko nemoćna žrtva, dapače njena moć da doslovce stvori ozračje linča među milijunima svojih obožavatelja je zastrašujuća, što se na koncu pretvorilo u prijetnje smrću Scooteru Brauna i njegovoj obitelji, čime se od poslovnog spora oko ugovora došlo do eksplozivne dimenzije javnog spora i konfrontirane javnosti. U glazbenom svijetu se taj postupak zove antagoniziranje publike, i to je nešto od čega se zazire posebno u sferi pop glazbe iz razloga jer je opasno, što u filmu govori i Scooter Braun, a Taylor Swift je to obilato koristila dok nije narasla do sfere fenomena kojim se svi bave u rukavicama jer iz njenih postupaka iščitavaju učinkovitu osvetoljubivost.
„Ono što je zanimljivo o fenomenu Talyor Swift jest to što je sve savršeno napravljeno tako da bi se savršeno kontrolirala situacija i priča oko Taylor Swift i njoj kao brendu“, tvrdi u filmu Dr. Jennifer Otter Bickerdike te obrazlaže u nastavku: „Savršen je primjer toga 2019. kad se pojavila na Billboardovoj nagradi ‘Žene u glazbi’. Došla je kako bi primila nagradu za ženu desetljeća i tom prilikom između ostalog rekla: ‘(…) To mi se dogodilo bez mojeg odobrenja, konzultacije i pristanka. Nakon što su mi uskratili priliku da otkupim svoju glazbu, moj cijeli katalog prodan je tvrtki Scootera Brauna Ithaca Holdings.(…)’ Tu je priliku mogla iskoristiti da iskreno i autentično slavi žene, te da pokaže poniznost što tako mlada prima tu nagradu i počast. Umjesto toga ju je iskoristila da baci bombu na svog neprijatelja. Meni je oko svega toga zabrinjavajuće ono što ona govori. Upotrebljava riječi koje spajaju seksualno nasilje s poslovnim problemima. Upotrebljava riječ ‘pristanak’ (consent, eng. pr.), u periodu vrhunca #metoo ere.“
Pjesma „The Man“ upravo se iščitava kao poruka odaslana Braunu, no u filmu se ide još dalje kako bi se objasnio taj modus operandi u kojem je navodno i Katy Perry dobila sličnu posvetu kroz pjesmu „Bad Blood“ iz razloga jer su se tijekom jednog nastupa sporječkale oko pratećih plesačica, kao što se jasno da naslutiti da je i ispad Kanye Westa na VMA-u 2009. instrumentaliziran u njenu, a ne njegovu korist. Također na vidjelo izlaze i dokumenti koji jasno upućuju na to da su Swift i njen odvjetnički tim bili uključeni u pregovore oko kataloga Big Machinea (od čije prodaje je njen otac kao dioničar zaradio 15 milijuna dolara), ali do dogovora nije došlo.
Posljedice su javno poznata stvar, a to je da se Swift upustila u ono što niti jednom glazbeniku dotad nije palo na pamet, a to je ponovno snimanje albuma s početka karijere, što je dovelo do toga da svaki taj (Taylor’s version) album bude veći hit nego u vrijeme originalne objave. To je svakako veliki game changer u diskografiji, no sugovornici u filmu drže kako on dugoročno šteti diskografskom poslu obzirom na sve ostale glazbenike, posebno mlade nadolazeće talente. Svi se slažu oko jedne stvari, a to je da je Taylor Swift izvojevala vrašku marketinšku pobjedu koja je posljedično dovela i do eksplozije Eras turneje čija globalna magnituda popularnosti je doslovce pregazila sve u glazbenom biznisu. Taylor Swift je narasla do dimenzija da njenu volju i moć koju ima među Swiftiesima (kako se naziva vojska njenih fanova) mnogi smatraju ključnom čak i u nadolazećim američkim predsjedničkim izborima, a opet svijet ne poznaje niti jednu sudbinu žrtve koja u svojim rukama ima takvu moć.
„Što se tiče kreativnosti i glazbe, živimo u zastrašujućem svijetu. A Taylor Swift je primjer kako se sve savršeno posloži u životu. Sve je manje prilika za osobe poput Eltona Johna, Blondie, Brucea Springsteena… Osobe koje su odražavale probleme radničke klase“, izjavljuje u filmu akademkinja Jennifer Otter Bickerdike i to se može uzeti i za zaključak priče o ovom naizgled glazbenom dokumentarcu, u kojem je glazba gotovo pa suvišna stvar iako se naizgled kompletna polarizacija vrti oko nje. Stvar je duboko kompleksnije naravi i ne ostavlja previše nade u to kakvi će odnosi unutar glazbenog svijeta biti nakon vladavine Taylor Swift, osim ako ste Swiftie, onda uživate u ovoj eri u kojoj je vaš „David“ pobijedio „Golijata“ na svim razinama.
I mala dopuna za kraj, na ovu dvodijelnu doku-seriju reagirao je i tim Taylor Swift: “Nitko od ovih ljudi nikada neće moći umanjiti Taylorino nasljeđe kao kantautorice, pjevačice, redateljice, filantropkinje i zagovornice prava umjetnika.”
Ocjena: 9/10
(Optomen TV / HBO / MAX, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
